Foto: 
autor nepoznat

Polaroid osećanja

Mogu da počnem od Zmaja. Zvali su ga Afrika, volio je konge, dlanovi su mu znali popucati do bolnih rana, govorio je da ličimo i da smo jedan dah, a ja sam se bojala tragova spoljnjeg svijeta koje je unosio u moj dom, pokušavala da preživim njegova pojavljivanja, ostanem prisebna kada donese noć i hrabra nakon što nestane u rano jutro.

Priča započeta iz sredine. Da se ne zaboravi.

Možda je sredina početak?

Počela da živim tek nakon odmetanja daleko od uticaja porodice i provincije, udahnula prašinu velegrada duboko i utisnula u svoje poglede svjetla uličnih lampi, krenula u pohod na nove ulice, nesiguno birajući borbe koje će me ishodima oblikovati.

Nepoznatim pločnicima odzvanjali su godinama moji koraci, prvo sitni i nesigurni, potom zvučni topoti visokih potpetica i onda shvatih, da tu u tuđem gradu, postala sam žena.

Gdje krećemo kad u gluvo doba gazimo kroz duboki snijeg, probuđeni zvonom telefona u sitan sat?

Mladost nam ne da mira, a sjećanja još mirišu na duboke snjegove.

Kuda si pošla, crnooka moja, zar misliš da te sreća čeka na hladnom mermeru nekog osrednjeg kafea? Možda tek neka nepreboljena uspomena, poneki vreo dah odbjegao od pameti pa sad vitla pod samom tavanicom vrteći svijest i prisutnih i onih što su davno pijani odljuljali ka zamagljnim automobilima usnulih taksista.

Ne trudi se, crnooka, da se napraviš pametna, ko je napolju u ovo doba, po ovoj zimi, ne može se nazvati inteligentnim.

Taksista me gleda radoznalo i upitno: „ Kuda po ovoj zimi?“ U zagrljaj voljenom.

Tek u močvarnim dubinama sukobljenih pogleda prepoznašćeš čvrste pokrete četkice njegove majke, slikarke, koja ga je ljubavlju i neposrednošću svojom oblikovala, tonući u toplinu svog partnera, ove obrve, trepavice, udahnula dah života u ovo milo stvorenje, koje se pretvorilo u vatromet.

Tišina me ne umiruje, decembarski snijeg škripi pod mojim nogama, možda je februar, gdje li se izgubila ta računica, otrgla se volji i sada divlja remeteći svaki smisao vezan za kalendar, pa čak i za sjećanje?

Nisam se mnogo promjenila, i sada godinama kasnije, jednako strijemim ka nebu, bavim se isključivo lutanjem tuđim ulicama, jer tako me naučio, i svemiru dovikujem:

Krila, krila, imam, ako ih ne vidiš, ne znači da ne mogu da letim. Pusti me, daleko, najdalje. Želim da me zaboli kad ih otvorim u punom rasponu, želim da me boli dok me bura lomi, jer znam da sam živa, samo protiv vjetra letim, samo tako letjeti znam. 

Vratiću se kada umirim svoje tuge, vratiću se jednom, znam, ako dozvoliš da ti zaklonim sunce krilima svojim, ako možeš podnijeti trenutke u sjenci, ako možeš, poleti i sam.

Mogu početi od sebe, tako ćemo zaroniti u duboki bezdan gdje samo gorki očaji preživljavaju, gdje će te u sekundi na dno povući razočarenja, davno zaboravljena neka, dok se boriš za poslednji dah, toneš i leđa ti udaraju u pijesak taštine, pogled zuri u odbijeglo svjetlo nada, ja nad tobom, tek jedva od beznađa osjetiš šta je strah.

Udahni me, govori voda, uporno odbijaš da priznaš da si poražen, udahni i shvatićeš da jesi.

I gdje stanem ima li smisla nastaviti?

Napiši jednu priču. Zarobi miris kiše pod pljuskom, jedna kap će napraviti razliku, probuditi sjećanje.  Slike. Uspomene. Prošlost. Poput starog filma na raširenom platnu ubrzano mjenjaju svoje oblike, druge prosute polaroid fotografije, na mojim koljenima, u cjelini prikazuju jedan život i skraćuju nam dah.

Kapi koje se slivaju niz odrinu, široki listovi loze bore se pod težinom vode, niz crnu koru puzi jesen, krevet na podu, tišina na razini kiše i svaka kap čini čuda. Mjenja raspored u mom sjećanju, izaziva pamćenje na dvoboj, tišinom usnulog zaklinje dan da ne žuri. Sa terase okupane pljuskom, širi se miris odbjeglog ljeta, uvlačeći se u san, da ostane tu zauvijek zarobljeno u rapsodiji životnih izbora.

 

Pisma iz zaliva 9

Hajdučka trava 2012.

Komentari

Komentari