Foto: 
Zlatko Vickovic

Postmoderno Dušanovo carstvo

Jedan od prvih mojih tekstova napisanih za ovaj portal bio je o tzv. teoretičarima zavere. Tekst je izazvao interesovanje, ali bilo je pitanja koliko su oni relevantni da bi se njima bavili. Imam odgovor na pitanje zašto je teorijazaverenički način „mišljenja“ loš, no time se neću baviti u ovom tekstu.

Pomenuo sam jednog od tih teoretičara koji je postao praktičar, ponudio rešenje i čak kaže da po njemu živi. Reč je o Miroljubu Petroviću. Što se tiče relevantnosti, navedeni je nedavno organizovao tribinu naslovljenu „Kako srpski narod može da obnovi Dušanovo carstvo“. Jedna sala je bila prepuna, pa da bi se izbegao haos brzo su se on i posetioci (skoro u potpunosti omladina od dvadesetak leta) premestili u drugu koja je bila dupke puna. Omladina se smejala više njegovom koloritnom načinu izlaganja, nego idejama. Kad ne izvali neki štos pažljivo bi ga slušali. I dalje se može postaviti pitanje relevantnosti, no onda zaboravimo sva istraživanja masovne kulture, od holivudskih filmova do rijalitija, jer možemo reći da su nam „ispod nivoa“ – dok oni i dalje itekako utiču na stanje nacije.

Rekoh da je ponudio neko rešenje, ali neću pisati o onom čuvenom „pod mač“, ni o broju 555-333. Reč je o tome da, recimo, moja draga, koja nema posebnog razloga da ga voli, kaže kako ima nešto u onome za šta se zalaže, a uhvatio sam sebe da i ja tako mislim. Onda, istražimo!

Na navedenoj tribini Miroljub nije pričao o istorijskom Dušanovom carstvu, osim što reče da je to bila teokratija. Nije pominjao ni njegovu teritorijalnu veličinu, niti neku geopolitičku priču. Rekao je kako „Dušanovo carstvo“ ljudi treba sami da stvore, tako što će poći od sebe. I naveo je šta jedino traže od države, pa ću krenuti od toga da li ljudi mogu nešto postići sami, ako im država to omogući. Tri zahteva državi su:

1.Da ne idemo u rat

2.Da ne bude obavezna vakcinacija dece

3.Da se omogući kućno školovanje.

Prvo je zanimljivo jer dolazi od čoveka koji nije pacifista. Videli smo da pominje Dušanovo carstvo, a uzori su mu Skenderbeg (po njemu Srbin) i kanon Leke Dukađinija. Jasno je da Miroljub misli da ne ratujemo za račun NATO. Biću sasvim iskren – vojna obaveza je u Srbiji ukinuta, tako da su minimalne šanse da neko bude nateran da negde ratuje za Amerikance (osim možda ekonomski, no videćemo šta Miroljub misli o ekonomiji). No, kako sam protiv NATO iz drugih razloga, podržavam ovaj Miroljubov stav.

Što se tiče vakcinacije, smatram da ne postoje razlozi koji opravdavaju da bude obavezna. Naglašavam, obavezna vakcinacija. Samo u slučaju mnogo veće opasnosti opravdano je takvo zadiranje u porodicu, i suštinski narušavanje ljudskog prava na izbor. Da li treba vakcinisati decu, ostaje na roditeljima da odluče, i dobro bilo da razmotre svaku vakcinu pojedinačno.

Najzad, posebno je pitanje škola, za koju Miroljub kaže da je debilana. Ovakav stav nije samo kod njega, nego i kod Stiva Molnoa, čije stavove mnogo ozbiljnije razmatram. Stiv Molno je inače ateista i anarho-kapitalista (libertijanac), dok je Miroljub verski fanatik koji videsmo za šta se zalaže. Dakle, takve ideje, protiv državne škole, dolaze od ljudi različitih ideologija, a videćemo koliko su ostvarljive. Zanimljivo je da su obojica prošli kroz državno obrazovanje, ono ih je, između ostalog, stvorilo… Treba znati da roditelji ne daju decu u školu samo zato da bi ona nešto naučila, pa da budu pametna, to je čak na listi prioriteta treće ili četvrto mesto. Od škole se i dalje pre svega očekuje društveni status, ne toliko bogatstvo koliko situiranost (finansijska sigurnost). U novije vreme je akcenat na fleksibilnosti – ako neko bude otpušten, treba da je istreniran da se što pre ponovo zaposli. Prema tome, ako roditelj hoće dete sam da školuje, treba da mu obezbedi egzistenciju. Miroljub priča o povratku zemlji, no sam živi od svojih knjiga i predavanja. Da li je to licemerno na stranu, možemo zaključiti da nam je potreban nezavisan izvor prihoda, pa tek onda da kupimo zemlju i ulažemo u nju. Jasno je da to ne može svako, no Miroljub je za hijerarhijsko društvo, gde se pitaju samo domaćini. Žena treba da izrodi što više dece, a pošto je to muka živa, da joj pomažu sluškinje. To bi bile one nesrećnice koje bi da „imaju fakultet“, kako reče on izrugujući se. Pomalo mi to liči na Republiku Gilead (TheHandmaid's Tale).

No, sistem „Dušanovog carstva“nije za sve. Da bi smo ga imali, možemo zaboraviti na demokratiju, i na ono što danas zovemo nacija.

Ivan Vukadinović

Komentari

Komentari