Foto: 
JavierRodrigez

Pre Oluje video sam bljesak

Roditelji su nam ostali tamo; nas dve smo krenule jer smo morale. Ideja je bila da ih pozovemo kada se budemo našli u Beogradu, jer nam je živeo ujak na Voždovcu. Same na ulici, sa brojem telefona u džepu i sa mlađom sestrom za ruku krenule smo korak po korak ka novom životu. Ja sam bila druga godina matematičkog fakulteta, sestra prva godina srednje. Koračali smo posmatrajući plač kuća, vrisak, tišinu koja je veštački uneta u živost nekadašnjih sela. Ljudi je bilo previše; šta smo drugo mogli da uradimo. 

Sve ono u što sam verovala nestalo je u oblaku dima; kroz šahovnicu koja je titrala iza nas. Ljudi koje sam poznavala, život koji sam imala! Sve je pojedeno uz pepeo i prah. Ratni profiteri! RAT! 

Najbitnija mi je bila sestra i njena umešanost. Svoje noge sam umela da pretvorim u pokret, njen lik mi je nestajao kroz obrise gomile i rulje; i dan danas se plašim rulje i gomile, vrati mi se anksioznost i ne bih volela da se ponovo nađem u takvoj situaciji; no kad je čovek mlad može mnogo toga da izdrži. 

Posle mnogo dana hoda i vožnje došli smo u Beograd sami, jadni, živeći kod rođaka koga nismo poznavali. Radila sam dva posla na početku, kasnije samo jedan i upisala sam ponovo fakultet. Ali nisam mogla da nastavim sa školovanjem, već sam krenula ispočetka Završila sam faks i brinula se o sebi i sestri. Sa roditeljima sam se videla tek deset godina kasnije, kada se priča makar naizgled promenila. Ljuta sam bila na njih i dan danas ne mogu da se pomirim sa tim da su nas ostavili i pustili same da se izgubimo u gomili jadnika…

Da li sam se plašila? Plašim se i dan danas, tada manje nego sada, ali dobro život ide dalje. Mi mladi imali smo sve, nekada. Družili smo se bez obzira na nacionalnu pripadnost i veru, dok nisu došli stariji i prekinuli igru. Od nas pretvorili neprijatelje i silom nas odvojili. I dan danas se čujem sa svojim prijateljima čistokrvnim Hrvatima i ponekad kada stavim sve na vagu shvatim da su me više ispoštovali i pomogli oni, nego moj sopstven narod. Srbi! 

Zaplakala sam kada sam shvatila koliko se likuje nad našim porazom. Hrvatska mora shvatiti da je mnogo izgubila nakon Oluje; intelektualci to shvataju, ali svet nažalost vode prosečni i dok je to tako osuđeni smo na različite vetrometine. Nadam se samo da nas neće uništiti promaja.

AKO PODRŽAVAŠ, PODELI!

Stefan Megić

Komentari

Komentari