Foto: 
autor nepoznat

Rečnik davno izgubljenih reči i pojmova

Odbijam da mislim da je život grčevito držanje za ono sigurno koliko god to bilo loše i unesrećivalo nas. Jer, znam da nije. Život je sve to ostalo.

Pričamo o lošim stvarima uvek pre nego o dobrim, jer nas one guše. Pritiska sa svih strana i stvara nelagodu. Davno je još Frojd to definisao kao ,,Nelagodnost u kulturi“. I to je najtačniji termin za sve češće stanja ljudi oko mene. Koliko god se trudila da dam drugu dijagnozu, uvek se vraćam na taj naslov njegove knjige. To jeste prava definicija sve više unakaženih karikatura koje srećemo na mestima na kojima smo sretali ličnosti. Stapamo se i postajemo deo ,,ljudi“ zaboravljajući zbog čega smo ovde gde smo.

Svakodnevno meditiranje je dobar način da se zaboravi na sve nedaće koje nas šamara preko dana. Svakodnevno preispitavanje je još bolje. Teži je put, pun je trnja, plača, svađa, teških reči i raziranja. Ali, na kraju ostane čistina poput pučine, ona bonanza koju viđamo kod Hemingveja dok lampa na noćnom stočiću gori, a mi se zamišljamo miljama daleko od istine. Ili od priviđenja? Trik pitanje koje me proganja dosta dugo. Da ne kažem predugo. Neću, jer preispitavanja su uvek bolna ali delotvorna. I zadržaću se na tome da je istina ono što nas ispunjava i tera da se smejemo. Ali smejemo iskreno, sa sobom, sa dragim ljudima, sa kućnim ljubimcima, sa prijateljima. Da, sa prijateljima... Još jedna reč davno izgubljena u igri bez granica.

Zaigrali smo se. Predugo smo u igri da nismo primetili da ostajemo sami, a svaki put kada pokušamo da se setimo sa kim smo do malopre bili, dobijamo amneziju. Tako lako se zaboravlja. Nemarni smo u trkama i utrkivanjima da ne primećujemo ljude. Ne primećujemo prijatelje. I kada pokušamo da se setimo kako je to izgledalo normalno se ponašati pred dragim licima  i prijatnim pogledima, ne možemo. Jednostavno, vremenom se kamenimo. Pretvaramo u tvrdu materiju otpornu na sve, i ono loše i dobro. Jedini cilj je zatvoriti se i sklupčati dete duboko u sebi, ne dopustiti da ikad više bude ostavljeno samo da stoji. Dete u nama umire, i rađa nova osoba. Jača osoba, osoba spremna za svet i očekivanja. Osoba čija pojava mami uverenja da može sve. A onda skine maske i slojeve očekivanja, lažnih verovanja i sujeta. Ostavlja radno odelo, i uzima ogrtač od bodlji koji ga sada malo vređaju i bole, ali sutra...sutra čine čoveka od njega! Ta terapija se ponavlja koliko je potrebno, sve dok se dete u nama, zbunjeno novonastalim uverenjima i zakonima, ne prestane pitati. Sve dok ta pitanja, satkana od izgubljenih reči, i sama ne postanu deo Rečnika davno izgubljenih pojmova i snova.

Komentari

Komentari