Foto: 
Dylan Pech

Samo nemoj tek tako da prolaziš

Sve ih je više što pognute glave stoje u prolazima i sviraju svoje male instrumente. Ispred njih je pohabano koferče od violine, mala kutija u kojoj inače stoji mala harmonika, šešir sa smetlišta, limeni tanjir od psećeg obroka. Sve češće na ivici trotoara, ogrnuta starim šalom, sedi starica, nečija majka. Ona gleda u svoja skupljena nedra. Ruka joj visi u vazduhu, pružena k nama, prolaznicima. Busevima trčkaraju deca, neuredna i prljava, pevaju svoje očajničke pesme, moljakaju za dinar. Beskućnici su zimu provodili u „dvojci“, po šahtovima i podstanicama...

Ne kupujem novine. Ne gledam televiziju. Ipak znam da ima more izbeglica. Ipak znam da ima onih koji nemaju nikoga. Ipak znam da nekad pas, kojeg su nedavno njegovi vlasnici ostavili na ulici, ponekad cvili od gladi, gore, pored trafike. Znam da će ujutru žena koja tu radi da ga nahrani. Život se oko mene dešava. Ne može se od života pobeći.

Čekala sam na kontrolni pregled kad su dva mlada Roma dovela svoju prijateljicu, sestru, šta ja znam. Držala se za stomak, previjala se od bolova. Bila je bedno obučena, prilično zapuštena i prljava. Primili su je kao hitan slučaj. Nije joj bila overena knjižica. Nije ni predala za novu.

„Ne znam“, kaže, „Meni niko nije rekao da to treba.“

Gledam im oči. Ono su snuždeni, zbunjeni. Ipak priskaču u pomoć da se otvore velika vrata jer izvoze drugu bolesnicu na pokretnom krevetu. Sestra sa šaltera ih upitno gleda. Oni samo sležu ramenima. Ona piše velikim crvenim slovima „Hitno“.

„Molim vas, sredite nekako ovo s knjižicom!“, kaže, „Možda vas drugi put neće primiti. Nisu svi...“

Onda ućuta. Piše nešto po onim njenim papirima. Druga vodi devojku u ordinaciju, preko reda. Momci ostaju napolje. Ne sedaju. Neće da zauzimaju mesto bolesnima. Čekaju dugo pred vratima. Devojka, sad već malo opuštenija, izlazi i smeši se, zahvalno. Udaraju im pečat i oni izlaze na ona velika vrata. Drže je pod ruku, pričaju nešto s njom. Zadnje što sam videla su njihova tužna lica, na njima sve ono što nije nigde rečeno.

Tu dvojicu će pozvati da uzmu puške u ruke i da ratuju ako zatreba. Ona će da se uda, radja decu, bori za život. Svi zajedno će pokušavati da stvore nešto od sebe, od svog života, unapred osudjenog na propast. Rodiš se u pogrešno vreme, na pogrešnom mestu, s pogrešnim imenom i prezimenom. Sve ostalo te iza ugla sačeka.

Ko zapravo jede svoju decu? Pored čega i pored koga prolazimo svaki dan? Uzmemo svoje laptopove i pišemo o životu i ljubavi. A možda je sve to upravo prošlo pored nas, a nismo ga videli. Ili smo mi samo prolaznici u ovom svetu gde će nas na nekom sledećem uglu, neko s puškom u ruci, neko drčan, sit i zdrav, sačekati i reći: „Dosta si živeo, više nam nisi od koristi!“

Radojka Rea Sartori

Komentari

Komentari