Foto: 
Bookhaven National Laboratory

Slobodna volja

Postoji li tako nešto? Naravno, postojanje svakog pojma zavisi od toga kako ga definišemo. Lično nisam sklon da slobodnu volju posmatram izvan ljudskih mogućnosti odgovornosti i saznanja. Čovek može biti odgovoran pred drugim čovekom, jer ovaj drugi ne određuje njegove postupke. No, je li čovek stvorio sam sebe pa da bude nekako uopšteno odgovoran!? Mi ne možemo znati budućnost, kako reče (Lužički Srbin) Lajbnic. Stoga nam ostaje da radimo najbolje što možemo, sledeći „verovatnu volju“ Boga (ili bogova), o kojoj ne znamo mnogo. Međutim, da smo svemoguće i sveznajuće biće da li bismo mogli smatrati odgovornim onog koga smo stvorili!?

Neki vernici kažu kako Bog nije hteo robote, jer ga oni ne bi mogli voleti. Kako su samo sigurni šta je Bog hteo, a šta ne?! Sa postojanjem slobodne volje može se uklopiti samo Bog koji je (samo) sveznajuć  ili svemoguć, ne oboje. Ili možda onda tu imamo dva boga... Takođe, ako je Bog dopustio da ne bude volja njegova (dakle postojanje zla), znači li to, makar načelno, da je dobro što zlo postoji?! Roboti su nepogrešivi, zar ne...

Ateista ako hoće da veruje (zanimljivo!) u slobodnu volju, ima problem sa time odakle ona dolazi. Ako nema „duše“, i sve je svodljivo na „materiju“, gde je onda tu slobodna volja? Bilo je pokušaja da se sve objasni kvantnom mehanikom, međutim slučajnost ne znači slobodnu volju. To što je neki proces u prirodi fundamentalno slučajan (ako takvi procesi uopšte postoje), a naša volja vezana za njega, to znači samo da delamo prema „hirovima prirode“.

Slobodna volja se takođe kosi sa Principom dovoljnog razloga, koji je dao pomenuti Lajbnic. Nijedna činjenica se ne smatra postojećom, ako ne postoji dovoljno razloga što je tako, a ne drugačije. Postoje razlozi za nečije postupanje, da su ti razlozi bili drugačiji, i postupanje bi takvo bilo. Međutim, nedavno sam naišao na dovoljno uverljivo objašnjenje kako bi slobodna volja mogla postojati...

U svom prethodnom tekstu govorio sam o najnovijim istraživanjima kvantne gravitacije, vezanim za staro pitanje – Šta je realnost? Ovakva izučavanja ne mogu bez filozofske dimenzije, ali nije reč o nečemu neshvatljivom, samo pitanju šta neki pojmovi uopšte znače. Informacija (koja je u osnovi sveta) je značenje dato simbolima. Ali značenje može biti samo subjektivno. Kod može biti čitan ovako ili onako, realnost je njegovo tumačenje.

No, ostaje tu krupno pitanje: Ko čita kod?!? Čovek je nastao od osnovnih elemenata, kako rekosmo ne svojom voljom (osim ako čovek nije bog koji je zaboravio da to jeste, ali dok se čovek ne seti i osvesti ne možemo o tome mnogo toga reći). Čovek onda ne može biti čitač i tumač koda. Ne može onda biti ni neko antropomorfno viđenje Boga – zvalo se ono Jahve, Odin, Perun, Zevs... Kao ljudska viđenja i ove religijske predstave mogu biti samo rezultat koda prirode.

Univerzalna svest? Zvuči isuviše New Age. Osim toga, ako bismo rekli „svemir slobodnom voljom spoznaje sam sebe“ ne deluje li to nekako tautološki (kao otkrivanje tople vode). Ili kao što imamo u Pinčonovom postmodernom romanu V – svet je ono o čemu se tu radi.

Šopenhauer je jednom rekao „Čovek može uraditi ono što želi, ali ne može da želi ono što želi“. Mi možemo reći da „čitač svemirskog koda“ čita kod po svojoj volji, što je korektno dokle god se on drži pravila sintakse koda. Međutim, ne znajući ništa o „čitaču koda“, ne možemo ništa znati ni o tome odakle njegova volja da kod tumači ovako ili onako.

Ako bismo, recimo, prihvatili hipotezu da živimo u simulaciji, onda se slobodna volja može svesti na anomaliju, grešku u programiranju, kako je to rečeno u trilogiji Matriks. Nekako smo isuviše fokusirani na Neovo uzimanje crvene pilule (time prihvatanje odgovornosti) da bismo razmislili o tome šta o Matriksu kažu njegove poznatije tvorevine – Proročište, Arhitekta, Merovingijan...

U suštini problem slobodne volje (da li ista postoji) je prastar i praktično nerešiv. Teorija koja objašnjava celokupnu realnost može na njega baciti samo novo svetlo. Slično važi i za tzv. kvantnu gravitaciju. Osim ako nam ne postane baš sve jasno. Ali, šta ćemo onda moći novo da saznamo?! Ako postanemo i sami sveznajući izgubićemo time i iluziju slobodne volje, zar ne?

Ivan Vukadinović

Komentari

Komentari