Foto: 
Vankataramesh Kommoju

Smem li malo o ljubavi

Kad je moj otac slavio 35. rodjendan glavom mi je proletela misao:

„Lepi moj, ostareli taja!“

Sakriću danas koliko imam godina. Sakriću krštenicu. Tamo ne piše istina. Tamo su neke brojke, neka slova, neke odrednice koje duši ništa ne znače.

Smem li malo o ljubavi?

On se pojavi, kaže mi reč ili dve, osmehne mi se, šapne mi:

„Smiri se, sve je ok.“

Smem li malo o ljubavi, molim vas?

Jer on tad zakopa moju krštenicu zanavek i ja se ponovo rodim. Tad sam mlada cigančica što pleše uz muziku koju on svira. Nebo i zemlja zaplešu sa mnom. On je neba i zemlje sin, on je vlasnik svih mojih svemira i svetova, on je moj pevač besmrtnih drhtaja. Ko kaže da imam neke godine, da sam ostarela? Ma, ja ne znam ništa o tome! Mene niko nije obavestio da se takvo što dogodilo. Da jeste, ja ga ne bih videla, ne bih svaki put skutima šarene suknje letela do ciganskih vatri i belih, šećernih oblaka. Ljubav se dogodila i rešila da se igra čarobnjaka, da moj život pretvori u beskraj kristalnih suza radosnica, u čežnjivu svilu i puteve bez početaka i krajeva. Mislim da sam pre njega bila bolesna. Onda sam nagla tu čašu ljubavi i pijem je godinama, bez prestanka. Ja nemam pojma šta znači biti star i bolestan. Ja sam se s njim rodila. Prošetam svojim sećanjima i vidim da sam tek počela da živim, da sve kreće da se dešava na onom raskršću gde sam ga susrela. Pevao je na sav glas. Pevao je naše pesme, one kojima me doziva i drži uz sebe. Ponekad poverujem da mu mogu roditi nove planete, da mu mogu stvoriti nove izvore života, da sam čarobnica koja može svakakva čuda da izrodi samo za njega. Ponekad pomislim da sam šiparica, da imam petnaest godina i da volim prvi put. Posle znam da je prvi jednako poslednji. Posle znam da su prvi i poslednji jednako sve ono izmedju života, sva ona sećanja nejasna na radjanja i umiranja.

Smem li još malo o ljubavi?

Ljubav nije ono kad vam je neko lep. Ljubav nije ono kad vam se neko dopada. Ljubav nije ono kad nekome radjate ili pravite decu. Ljubav  je ono kad dišete zajedno, kad ste prepolovljeni i bedni bez tog nekoga, kad sve počinje i završava s njim, kad je svrha vašeg postojanja, kad je svaki udah za njega. Ljubav je kad se topite kao sveća samo zato što vas taj neko pogleda. Ljubav je kad vam sve treperi od njegovih starih, upalih očiju, kad su njegove ogrubele ruke nešto najnežnije na svetu, kad je njegov umorni osmeh sva svetlost na svetu, kad je njegova želja ono što sanjate da ispunite, kad je njegov zagrljaj vaša školjka u koju se zanavek krijete. Ljubav je kad nemate pojma koliko imate godina, samo znate da sigurno nećete zaspati dok taj neko ne spusti svoju glavu do vas i šapne vam:

„Tu sam, draga, ne idem nikuda!“

Pravo da vam kažem, ne sećam se koliko imam godina. Tek sam se rodila i prvi put zavolela. Kad me uzme za ruku, osetim da svaki moj život  na njegovom dlanu počiva i da sam besmrtna.

Radojka Rea Sartori

Komentari

Komentari