Foto: 
Banalities

Sollicitudo

Gosti. Opet neko kuca, a vrata i prozori za svet su već neko vreme zatvoreni. Ne dolaze svaki dan, a pred svaki dolazak se učtivo najave. Ne volim kada se Oni najave. To je strah pre straha, nemir pre erupcije.  Znam da dolaze kada se sirene u glavi upale, a moji drhtaji u prazno ih nadjačaju. Dolaze. I to je sasvim u redu. Psiholog neumorno pokušava da me natera da verujem u tu rečenicu. Ne ide. Dolaze. Dolaze u grupama i periodično. Nekada jednom u par dana a, ako imam sreće, ne vidim ih po par meseci.
Prva grupa je stvorila miroljubivu masku i uljudno kucaju u ritmu otkucaja mog srca. A u njihovim srcima se krije prljava energija spremna da uništi mozak. Malo se dive enterijeru mog stana, a stalni su gosti. Stanu sa strane i nemo me posmatraju. Prate svaki moj korak, pokret i treptaj i osuđuju, osuđuju, osuđuju. Promatraju moje trenutke sreće i navlače mi džak preko glave, kao dobrodošlicu za mrak.
Prva grupa je uvod u drugu. Smiraj dana pred promrklu noć. Osećam kako njihovi nokti prave još jedan ožiljak mom danu. Nakon popijenih boja, uz stisak ruke i lažno „Zbogom“, ostavljaju sivilo u glavi.
Nakon njihovog odlaska dižem roletne, otvaram prozore i prepuštam se mirisu trenutka. Sve će jebeno biti okej.
Druga grupa ne kuca, otvara vrata, ulazi i gura me kroz prozor. Uspevam da se otrgnem i padam nazad na pod. Ostajem tu da ležim, svesna da je ostala još samo jedna grupa. Još malo i gotovo je.
Treća grupa ulazi kroz prozore i vrata, mile preko plafona, kreveta i prilaze graciozno podu na kome ležim. Stiže osećaj nemoći. Još jednom gubim svest i više ne mogu da spavam noćima. I dalje su tu. Tu su i ujutru, kada me prekriju ćebetom i šapuću da je bolje da ostanem u krevetu i danas.
Tih dana jedem kao stoka, grizem prste, stvarajući rane. Usporavam na svakom mostu, proučavajući dubinu vode, i gledam najviše zgrade, istražujući kako najbrže stići do krova. A onda praznina, ako preživim i treću grupu. Prođe. Kucanje prestaje, a ja opet obećavam sebi da ih sledeći put neću pustiti unutra. Da ću stvoriti odbrambeni mehanizam sreće koji će biti jači od tih gostiju, 3 grupe napada panike.
Uveram sebe da je sutra dobro, da je novo, i radujem se poslednjoj tableti.

Milica Janjić

Komentari

Komentari