Foto: 
Pixabay

Srećan vam praznik, zmajovi od šitova!

Što ti je život, čudo jedno?! I baš kada htedoh da se latim suštinske teme u vezi sa pijanim Trifunom, oždrljekanim Valentinom,  jalovim Danom zaljubljenih i mečkom Božanom koja je napredno krenula u susret svojoj senci (Veletanlić) kad mi skroman i jednosmeran misaoni tok prekide vest: naprednjaci jednoglasno itd. U suštini, da ne razglabam o tome, aktuelni premijer najlepše, najbogatije, najsrećnije… i do bola, do jaja, do stida tolerantne i ljudske zemlje na planeti, voljom svojih obožavalaca ulazi u trku za budućeg predsednika. Što se samog premijera tiče, reklo bi se da ova nova uloga i nije nešto u čemu toliko uživa kao u samome sebi, a gde je on, tu je i sve ono što se tiče vlasti, tako da je njemu samome, ako je on uopšte sam, sasvim svejedno gde je. Međutim, njegovim, takozvanim, podrepašima, dupeliscima, uvlakačima i ostalim učesnicima svite vladajuće srpske političke elite, trijumfalni osmesi krase napeta lica, a vizionarski pogledi im već zagledani u narednih desetak godina surfovanja na talasima vlasti nesrećne Srbije.

Gledano iz pozicije ozbiljnog analitičara, ako išta u ovoj zemlji može da se smatra ozbiljnim, moglo bi se reći da je ovakav potez naprednjaka proizvod nadolazeće panike od gubitka vlasti u slučaju da se izgubi mesto predsednika. To dalje znači da su aktuelnog predsednika i idejnog tvorca ove političke udruge jednostavno šutnuli, budući da ni njima samima ne uliva potrebno poverenje kao grlo koje bi trku moglo da istrči do kraja, pa još i da se okiti pobedničkim znamenjem. Dobra procena. Osim grobara i eventulano njegove drage babe, niko više ne tipuje na njega kao favorita u bilo čemu i bez obzira na količine upotrebljenog stiropora i drugih predizbornih materijala. Naravno, sad bi se moglo očekivati da se rakidžija iz Bajčetine upusti u novi štrajk glađu, do pobede, ili da odvoji onaj deo svojih pristalica i zajedno sa njima krene u odsudni boj za predsedničko mesto.To bi istovremeno moglo da znači da više nećemo imati naprednjake u formi na koju smo navikli, već nešto sasvim drugo. No, ni to nam ne bi bilo prvi put, a zanimljivo je za ovu varijantu političkog bića, odnosno stranačke jedinke, da kako i koliko god se menjala i kako god se etetiketirala, ona uglavnom ostaje ista. Prosto rečeno, ono što Šešelj jednom napravi, to ni priroda ne može da ispravi, a biračko telo da i ne pominjemo.

Međutim, sasvim je drugačija stvar sa činjenicom da je premijer pristao da učestvuje na izborima iako je, ne tako davno, u više navrata i različitim prigodama decidirano rekao da neće. A naučili smo da kada premijer nešto kaže, onda je to to, kad bismo se zajebavali. No, to su samo egzibicije političke taktike u smislu: mislim jedno, govorim drugo, a radim šta hoću. Ipak, bez obzira kakva se krupna stvar krije iza ove odluke, a znamo da premijer radi sve za dobrobit Srbije i odanog mu naroda, ne može se osporiti da je u pitanju jedan, moglo bi se reći, viteški gest. Demokrata, kakvim ga je Bog dao, premijer, sada već bivši, pristao je da cezarovski stavi sve na kocku, zagazi u Rubikon i dozvoli narodu da se izjasni: ili je za normalnu Srbiju, lepih, pametnih, poštovanih ljudi, ili za ovaj rijaliti koji bazdi na neurotični vonj genitalija neoplakanih i neoplaknutih starleta, zmajeva, karakondžula i baba-roga čiji sumasišavši monolozi nadahnjuju generacije koje dolaze da bi otišle, izgladnele penzose, sluđene besposličare i sve ostale reformisane fanove unazađenog naporednjaštva. Hoćemo li zemlju na koju ćemo biti ponosni kao i na same sebe što sme deo nje, ili naprednjačku tvorevinu kao što je ova, u kojoj je elita bašibozluk skupljen sa koca i konopca, čiji prvaci daleko zaostaju za učenošću i dostojanstvom nasumično izvučene baba-sere u bilo kojoj provincijskoj kafančini? Dakle, svesno ili ne, imajući u vidu urođenu naprednjačku sklonost ka izbornoj krađi, pretnjama i zastrašivanjima zblenutog biračkog tela, uticaj inostranih nalogodavaca, bahatost i patološku potrebu za preuveličavanjem, obmanom i lažima... Sudbina Srbije je u rukama građana koji bi, pre svega, trebalo da zaborave demokratiju po naprednjačkim principima.

Ili će biti da je premijer konačno progledao, da mu je proradilo treće oko, šesto čulo ili neki drugi disfunkcionalni organ, zbog čega je odlučio da na ovaj način teatralno siđe sa scene. Kako god da je, u ovoj zemlji, posle ovih izbora ništa neće biti isto, čak i ako prividno bude. Dve su varijante: jedna je da legalizujemo sav ovaj društveno-politički razvrat, ovu parodiju od života u kojoj najgori igraju glavne uloge tamaneći bespoštedno sve što vredi i htelo bi da misli, a duga je da im se zahvalimo na pokušaju i svemu što  su učinili da nas definitivno sjebu, i organizujemo se za novo doba u kojem će Srbija biti zemlja po meri čoveka, a ne seoskih đilkoša i palanačkih kamenjarki. Već sama pomisao da bi ovo, ili nešto slično, moglo da potraje narednih 4 ili više godina, ledi krv u žilama. A, ako se to, ne daj Bože, desi, niko nam više neće biti kriv, osim nas samih, kao što smo i do sad uvek mi bili krivi, ali se nismo usuđivali da to priznamo. Prema tome, hoćemo li krenuti u susretanje svoje sreće ili ćemo čekati da mečka zakuca na naša vrata, dok se mi pakujemo da šibnemo u beli svet, samo od nas zavisi. Razmislite malo, a do tad: Srećan vam praznik, zmajovi od šitova!

Ivan Rajović

Komentari

Komentari