Šta ljudskost čeka

Između gomile sazidanog straha živi zarobljena svijest, unutar ogromnih zidova živi zaboravljena ljudskost, živi i uspavana hrabrost. Da, živi, ali uspavano, kao nekakvo sjećanje, potisnuto i skoro zaboravljeno poput nekog davnog proljeća koje je neko davno ljeto spržilo, a zatim neka jesen sve progutala u sablast i tminu. Zakopan stid u bašti punoj drskosti i pokajanje što gleda mokrim očima, živi i čeka svoje oslobođenje. A, šta mi čekamo? Čekamo li to da nam sazidaju nove tvrđave, nove zidine strašne i bedeme beskrajne, pa da u njih zarobe, okuju, i ubiju na kraju i ovo malo preostale ljudskosti?

Predrag Kisić