Foto: 
Jim Bauer

Što sve konce povlače

Rana je jesen. Pada prva kiša, koja doslovno miriše na nju. Ja sam u dobu ogromnih promjena. Standard. Kao i u rana proljeća, kao i u rana ljeta, kao i u rane zime. Razlikuju se samo količine tih promjena, njihove karakteristike i stanja, kao i vrsta njihovog raspoloženja. Ovu jesen započinjem sa enormnim promjenama. Odavno sam ja u jednom stihu izrekla „pa jesen me rodila“… Da, i uvijek me rađa iznova.

Čovjek može najbliže biti smislu “čovjeka“ samo ako je svjestan one svoje najizvornije, najplemenitije i najprirodnije naravi. A to je upravo ona, ni manje ni više, nego – prirodna. Ona izvorska, s kojom je cijela priroda rođena. Razum je ipak dan s razlogom, a u tom razlogu pak leži mnogo mnogo podrazloga. I nije uopće potrebno ulaziti toliko duboko u srž svih tih mudrolija, da bi mogao bezbrižno, po instinktu, svakim danom postajati sve više “čovjekom“. Pričam vam o onoj slici u zrcalu o kojoj sam pričala mnogo mnogo puta. O pogledu u samu prirodu i pogledu put unutra, gdje se preslikava posve slična apstrakcija smisla. Kao sestre blizanke. Sve zvijezde što se iznad nas nezaustavljivo vrte u savršeno preciznim putanjama, a na prosto oko običnog malog čovjeka čine magiju nalik savršenom kaosu. E, to je slika svakog od nas. Balansi, dragi moji, balansi i samo balansi. Naći ćete ih u riječima Isusa, kao i u poanti yin-yanga. Naći ćete ih u sebi bez imalo muke, ako samo pustite da budete ono što jeste. Dio prirode. Pa prihvatite sve promjene ko dobrodošle znake svemira sto sve konce povlače.

Ja volim sva godišnja doba. Svako na svoj način. Svako ima svoje čari. A kad se izgubim u dobu promjena, samo dišem duboko i ne brigam… Ništa ne znam, a znam da ima netko gore tko me čuva i tko sve zna. U to se uzdam. Ispustim dubok dah i kao da u trenu namjestim svaki balans. Ja se ponosim svojom tezom savršenih kaosa. I časno nosim svoj kao nešto najsvetije što imam. Ne, nisam lagala. Savršeni kaos sam bila i ostala. Trebala sam znati još tad, kad se moje srce povelo za iluzijom tuđih krivih namjera. Ali život je škola i ja ne žalim ni zbog čega. Rana je jesen. Kiša mi paše, ali bez tugaljivih ritmova.  

Antonia Padovan

Komentari

Komentari