''Sve ovisi o tome koliko mo'š (pro)gutat...''

Bila je to utješna rečenica koju mi je jutros 'poklonila' prijateljica preko telefona. Rečenica koja mi je prijeko bila potrebna u čudnjikavom raspoloženju današnjeg samotnog jutra... Rečenica koja nas je obje i zatekla i zamislila, ali itekako i razveselila i nasmijala. Ta prijateljica se nalazi otprilike u istim životnim dvojbama, tj. sladorima života ljudi našeg doba, kao i ja. Nismo stare, ali nismo više ni tako mlade. Poznavajući sebe, ne vjerujem da će mi ta dobna granica od okrulog broja 30 ( što me strpljivo čeka na udaljenosti od još samo 2 ljeta ) išta više promjeniti u životu od onoga što se ionako mijenja svojim prirodnim putem. Meni godine nikada nisu značile mnogo, ali poanta i jest u tome što nisu godine te koje mijenjaju 'stvari', već smo mi upravo ti koji su se putem postepeno mijenjali. Činjenica je i da neke faze u našim životima osjetimo intezivnije... Postoji čak i ona teorija da se 'mijenjamo' svako 7 godina tokom cijelog života (7.,14.,21.,28.,...), u koju se ja doduše momentalno i uklapam, ali ne vjerujem da su ta mijenjanja toliko strogo omeđena brojkama. Svi smo različiti, i to od krajnosti do krajnosti u svemu, pa tako i u životnim promjenama i fazama.

Ponekad pomislim ''Ma blago se glupima!'' – kad me moja inteligencija (mada ne kažem da je išta posebnija od prosjeka)  odvede do nekih raskrižja zdravog razuma; kad u raljama ovog svijeta stojim razapeta, ali nasmijana – jer ne dopuštam da me uplaši veličina njegovih kljova/ zubi / očnjaka, već sve smješne ishode njegovog apsurda ostavljam na brigu sitnim ribama, a sebe magijom svog malog svijeta uspješno i neustrašivo već godinama štitim i 'uzgajam'.  Nerijetko me zbog toga nazivaju egoistom, pa sam eto taj 'kompliment' nedavno dobila i od vlastite majke ( koja je između ostalog jedna od onih inteligentnijih, ali koji su previše toga (pro)gutali zbog drugih)... No, jebe me se dal' je egoizam ili čisto samoosvještenje, ako je 'gutanje' zapravo omjer za vlastiti mir i vlastite sreće! Da, glupima je najlakše gutati... Iako možda gutaju i previše, njima glupost ne dopušta da razmisle o tome – da ih ogorčenje sustigne. Mada, postoje  i neke nadprosječno inteligentne osobe koje su valjda zbog prevelike mekoče srca ili zbog prostog nedostatka sebičluka gutale za života mnogo,mnogo više no što su trebale...No tu se vjerojatno radi o nekim njihovim unutrašnjim nerješenim borbama. Ali u globalu i opčenito – glupi gutaju najviše? Postavljamo li sami svoje granice? U očekivanjima kao i u mogućim razočaranjima? U davanjima i djeljenjima sebe kao i u vlastitim previranjima u skladu svih samo nama znanih promjena?

Sve ovisi o tome koliko mo'š progutat. Nekome klizi, a nekome uporno zapinje. Krupni zalogaji. Sitne ribice. Nisam znala da ću u kasnim dvadesetima živjeti i osjećat se bolje nego u osamnaestoj. Nismo tad znale, sa tih zelenih osamnaest, da ćemo do dana današnjeg ostati nerazdvojne prije. Nisam jutros iz autobusa zadržala pogled u poznatim očima s druge strane raskrižja. Okrenula sam glavu i bila ponosna. Neko nebitno ime ili broj promašaja nekih  mojih već naučenih lekcija. Neke zalogaje više nikad ne bih gutala. S one strane grada – jedna tirkizna postelja me željno čeka. Zbog njega na dane gutam i mnogo više no što mi moj poznati egoizam dopušta. Ljubav ipak ne poznaje granice. Ona ne jebe omjere ni nikakve standarde. Ona poštuje i promjene i čudnjikave filinge, ako nju samu ne guše. Nju ne gutaš, ona proguta te.  Blago se glupima i zaljubljenima. U njihovim očima – ovo je zbilja šaren svijet. Za njihova gledišta , ne postoji nikakvo gutanje.

Sve je stvar perspektive.  A ja sam vječno zaljubljena. Nepromjenjivo. Neizlječivo.

Prokockane filozofije i zajednički smijeh dvije prijateljice u odjeku telefonske slušalice.

Antonia Padovan