Foto: 
Jacob Mee

Ubij se, Jadranka!

Zlati se jesenje sunce. Rešila jesen ozbiljno da se pozabavi svojom obavezom pa je startovala brže nego inače, nema više cile-mile, hladnije je, miriše pečena paprika, bere se grožđe, cepaju se drva, sprema se za zimu. Naravno, ajvar može i da se kupi, ali nije kao kada ga dotična persona napravi, baš kao i kuvani paradajz, džem...Domaće je zdravije, lepše, a i jeftinije... Ma, pazi molim te! U redu, ako taj ko sprema ima uslova, pomoć, organizovanu pomoć, ali gledam stare ljude koji vuku po autobusima džakove paprika, panično kupuju velike količine voća i povrća ne bi li napravili zimnicu, muče se i misle da i dalje mogu kao nekada, onda shvate da ne mogu sami da izađu na kraj pa zovu u pomoć mlađe, koje, ruku na srce, boli uvo. Nije to samo kupiti, to treba oprati, očistiti, peći i tako dalje... Neki, oni koji su naučili na elegantniji i sređeniji život i imaju uslova, lepo naruče kod proverenih osoba na pijaci i dobiju isto domaće i kvalitetno. Pa, blago njima! Nego, ona jada i beda, što sastavlja kraj sa krajem, oni što beskrajno čekaju red u pošti, Domu zdravlja, prodavnici, oni bi bar nešto sigurno da imaju, oni bi nekako da znaju da će i sledeću zimu uspeti da prežive. Bože moj, ima džema, kiselog kupusa...preživeće nekako! Taj stari, trpeći sloj ljudi je većina našeg stanovništva, to smo mi sutra, to je starost koja neminovno savija, suši, iscrpi, ispije, ubije ono malo čoveka za koga se nadam da još ume da se bori za lepo i plemenito u sebi. Znam, teško je u bolovima biti plemenit, teško je zgažen i razočaran voleti druge, teško je kada snovi više ne postoje, teško je imati i osmeh na licu bez dinara u džepu. I sve to nekako može da preživi ta starost dok fizička nemoć ne dokrajči svaku njenu nadu. To nekako i razumem, ali šta ćemo sa klonulim duhom usahlog tela, otrovnim jezikom što truje i kune, usađenim navikama koje se grčevito drže svog načina života, tvrdoglavo ne popuštajući čak i ako je na njihovu štetu. Eh, starosti! Možda je to samo moj utisak, ali, gde god da pogledam vidim je kako posrće. Zgrozim se nad činjenicom da starije ljude u mom okruženju doživljavam kao izdane duše. Izdale ih snaga, godine, snovi, mogućnosti i zablude, izdala ih porodica za koju su najviše radili, zbog koje su patili i trudili se da stvore i nemoguće. Izdala ih je na najgori način država koja, pak, još ima načina da se toj poniženoj i oštećenoj starosti dodvori i iscrpi i poslednji tračak pozitivizma.

Molila sam se i molim za svašta dobro i sebi i drugima, ali u poslednje vreme uhvatim sebe kako razmišljam o tome da ni strast ni ljubav ne mogu uvek da budu najveći pokretači u meni. I oni će jednog dana da se ućute i da me puste niz vodu neminovnog urušavanja tela i osećanja. I šta ćeš onda crna Jadranka? Hoćeš li postati stara i ružna žena koja kune druge bez razloga, koja zbog straha od smrti maltretira sve na raspolaganju, nabacuje zbunjenoj rodbini osećaj krivice što su mladi i zdravi, zabada kandže hejterskih čini u sve lepo i optimističko, robuje glupoj isključivosti? Joooooj, ubij se Jadranka, ako ikada prepoznaš tu ružnu stranu svog bića, ako ikada budeš išla protiv sebe i ljubavi, na kraju i protiv strasti u koju se kuneš! Odrećiću te se, majke mi i sve će biti uzalud, ceo tvoj život uzalud!

“Ne daj se, Ines! Ne daj se godinama moja Ines!”

Komentari

Komentari