Foto: 
Tim Zim

Vratite mi neznanje

Ne bih da se kockam sa prevarantom životom. Osvetoljubiv je i sujetan kao napuštena ženka.  Dokazaće mi da postojanje ima smisla i bez mene i bez svih nas. Uvek će se naći neko drugačiji da prihvati nama ponuđeno, a odbačeno. Mi to znamo i uporno opovrgavamo sebe ne kloneći se prevara i podvala. Zato što smisao života upravo leži u činjenici da se ne radi ono što se od vas očekuje. Ne bez razloga. Nikako iz kontre i potvrde ega, već iz ljudskog da pravo izbora zahteva neodređenu dozu odgovornosti i slobode kojom raspolažemo. Eh ta sloboda! Ona ne postoji kao apsolut nego je princip čije postulate prihvatamo ili ne, sa znanjem ili neznanjem.

I sav lumperaj unutrašnjih borbi, nećkanja, preskakanja barica, obilaženja trnovitih žbunova i rušenja stečenih pozicija svodi se na odluku koja mora da se donese. Da ili ne. Sve kako i zašto će nastaviti da živi u nama i obilaziće nas kao dalja rodbina iz provincije pri dolasku na pregled kod specijaliste u metropolu. Srešće vas na nekoj slavi ili na ulici slučajno kada mu se najmanje nadate i potsetiće na svoje postojanje, kao kamen na trotoaru, mladež na licu, rupica na obrazu. A kamen, dovoljno je  da se sagnemo, da ga dohvatimo i bacimo daleko od puteva ljudskih. Vragu iza nogu.

No, tu, na ivici znanja i spoznaje o znanju leži neznanje. Prostire se od pamćenja do prohteva. Ni manje ni više. Uredno je ukoričeno, spakovano i čeka svaku priliku da se dokaže. Ignorišemo ga često omalovažavajući ga, smatrajući ga nepotrebnim, zapostavljamo sve njegove prednosti, a najčešće ga se i stidimo, svesno i nesvesno. Sve dok nas ono ne opovrgne. Dok nam ne dokaže da je znanje krhko, povodljivo i zamenljivo, da danas jeste, a sutra nije, da je podložno zakonima i pravilima koje nameće društvo, koje bismo kao da izbegnemo, a u čije čeljusti upadamo baš iz znanja, a ne neznanja.

Neznanje je olakšica. Amnestira nas od svega što se nameće, a nameće se sve što je nepotrebno i suvišno, što se nudi i prodaje, što je obojeno tuđom voljom. Neznanje ne utiče na naše funkcije koliko i znanje koje se nosi kao teg, kao teret koji moramo svaki put da podignemo pri nekoj odluci. Neznanje je lagano kao prolećni vetar i ne definiše se po ovozemaljskom svetu. Neodlučno je i nezainteresovano. Obnavlja osnovne paragrafe ljudskosti. Dozvoljava svemu da se iskaže i dokaže. Poslušno ustaje starijima i propušta druge u redu. Ne deli se i ne deli druge. Nije zahtevno i uporno i raspolaže sobom koliko je znanje zavisnik samog sebe.

Lako je živeti sa neznanjem. Ne opterećuje i ne sugeriše. Pitko je i plitko. Ne pita se ono ni za šta. Blago je i krotko. Živi u stvarnosti i ne obazire se na prošlo, jer ne zna, a još manje na buduće, jer kako znati šta će biti kad se ne zna ni sada šta je. Ne veliča se, a i čemu kad nema svest o sebi. Olakšavajuća okolnost. Beztežinsko stanje lelujavućeg duha. Sa njime sve počinje i sve se završava. U dosluhu je sa vama, a da vi to ne znate. Pa, naravno! Samo što je retko ko svestan svoga neznanja. Svest uglavnom postoji o znanju. Neznanje je na onoj drugoj maglovitoj obali gde se susrećemo sa sobom kada iscrpimo sve znano.

Tada i tek tada, odbacimo ljuske i oklope i počinjemo da dišemo kao prvi put, da gledamo oko sebe očima neznanja, da osećamo sve što nas je znanje sprečavalo da osetimo, da oslušnemo i čujemo što nam znanje nije dozvolilo, da se otvorimo i živimo bez okova razuma potčinjenih znanju.

Ipak je znanje to koje gura mladost u nepoznato, koje ulepšava sadašnjost i slika budućnost, koje se divi krošnjama prenebegavajući korene, znanje je to na koje je namaknuta udica i na njoj savršen zalogaj na koji se pecamo.

Neznanje se drži sebe i svoje zemlje. Svoje kore i gore. Ne traži, ne zahteva, ne osporava i ne smara.

Dragan Pajović

Komentari

Komentari