Foto: 
Harley Quinn

Zbogom stara

Isprljani vlažnim, pijanim poljupcima neiskrenih želja ljudi prolaze i osmehuju se u nakićene izloge, pogleda čežnjivo uprtog u par čizama, komad sjajne bižuterije, ili ukusno postavljenu kožnu kombinaciju tašne i novčanika. Sve u trendu, sve u pola cene, sve preskupo za običnog čoveka rođenog u ovoj zemlji turbulentne sadašnjosti, prošlosti i budućnosti. To što je negde normalno da se sebi i najbližima priušti, pa makar i jednom godišnje, ovde je san. Želje su u ovoj zemlji seljaka i robova male, smanjivale su se vremenom do majušnih.

Naša deca dugo veruju u Deda Mraza, jer im je lakše da želju bace u zvezde znajući da se nikada neće ispuniti. Ovde roditelji zajme, podižu kredite, kradu od svog stomaka da detetu kupe igračku,  jer one nisu neophodne, one su luksuz, a ta stavka u budžetu porodice rezervisana je za svadbe i sahrane.
Malecke želje, one materijalne, tako se pretvore u one uopštene: “Samo da je zdravlja”  ili  “Nek smo mi živi”. Biće…a ne bude.
Prljava je ova igra bestidnih krvopija. Srozali su ljude ispod rubova čovečnosti, optužili ih da su neradnici i ološ, ubili ih konstantnom grižom savesti, jer su tobože sami krivi što nemaju. A onda su zaseli, onako nasmejani i zadrigli u porok i grabe. Guraju pod kožu ono što im ne stane u kofere i slamarice, pa iznose na egzotična mesta daleko od domašaja ruke pravde koja je ovde sakata.

Sve do dana kada neko od gledača u šarene izloge ne ugleda u njima svoj jadni odraz, neće nam biti bolje. Slepi i gluvi, ubogi, setni, pijani i omamljeni gledamo, a ne vidimo. Za svoju nakaznost krivimo sebe, nismo se dovoljno sagli, nismo dan odradil do poslednje kapi duše i nismo sposobni da odlučujemo, jer smo stoka bez obora i nismo sposobni da zaradimo i za sebe i svoju decu i za njih i nihove potomke. Svi ostadosmo zarobljeni promašaji tranzicije… Tranzicije iz zla u gore.

Šta se promenilo na prošlih dvanaest listova kalendara? Da li smo se probudili? Da li smo se podigli i riknuli u bolu da povratimo makar dostojanstvo? Pitam ja vas, a pitam i sebe, pa se pogledam u tom izlogu od laži i ugledam život. Vidim osmeh ispod debelih slojva tuge i vidim nadu u koraku od sto milja. Makar smo za godinu mudriji…
Diži glavu Srbijo, nebo je daleko, život je ovde i sada, a budućnosti duguješ sebe.

Komentari

Komentari