Iz trećeg ugla

Ne idem na sahrane, ne mora niko da mi dođe, ni od ispraćenih, ni od onih koji su ispraćali. Ne sakupljam poene za veće poštovanje u selu i veći broj ljudi na mojoj sahrani, ali žalim iskreno i volim mnogo.

Uopšte nisu naivne, te oči. Opuštene su u toj mirnoći, nirvani. Zapravo, i nisu mongolske, već su spuštene sa otežalim kapcima, te oči mongolske. Samo, zavisi iz kog ugla se gleda. Ako gledate iz žablje perspektive, onda su zasigurno to oči mongolskog porekla. Neka ostanu za sada tako. Ako su oči ogledalo duše, onda je ova duša podeljena na dva dela. Jedan je odrastao, mudar i miran. Drugi deo je patio. Onaj najskriveniji deo je najočitiji. Bol je rasprksana po dužicama oka morskih dubina. Ova duša je duboka koliko i najdublje more.

Čime kažnjavamo jedno drugo, moja inspiracijo, u ovom modernom dobu kada nas boli svaka neodgovorena poruka? Čime da pobrišem tvoje osmjehe koji bole me i čime da zamjenim tvoje dodire koji se urušavaju u moje uzdahe sve dok te ne zaboravim?

Nervira te što te ne pratim, na internetu smo svi pratioci besmisla. Ne pratim, jer ne mogu da gledam tvoje osmjehe koje djeliš sa drugim ljudima, ne mogu da gledam tvoje ruke na ramenima drugih žena.

Slobodan Vladušić pravi razliku između ličnosti i individue.

Da smo bolji, imali bi i bolju vlast. Sasvim logično.

Šta se dešava u telima ljudi kada izgube svoje srodne duše?

Silovito me udarila. Ta životinja.

U nameri da začinim trivijalnost utorka, koja je mnogima pala kao kamen za kupus na nožni palac, opisaću vam jednu sliku Beograda na današnji dan, a sve u nameri da se sa optimizmom osvrnem na predstojeći haos 9. marta, koji dolazi posle osmog, onog ženskog.

Mart je sigurno najlepši mesec u Valensiji.

Koji sprat niže iznad trpezarijskog stola usamljena žena će brojati posljednji novac kojim će jutros kupiti hleb.

Pages