Foto: 
Vaguely Artistic

Analiza filma "Revolver"

Naziv: Revolver

Režija i scenario: Gaj Riči

Uloge: Rej Liota, Džejson Stejtam, Andre 3000

Godina izlaska: 2005

2005. godina bila je jako uspešna po pitanju kvalitetnih filmova. Između ostalog, pored ponovnog početka Betmen franšize u novom dizajnu, izdvajaju se još filmovi „Planina Broukbek“, sa Hit Ledžerom i Džekom Džilenhalom; „Hod po ivici“, kao biografski film o Džoniju Kešu, u ulozi sa Hoakin Finiksom i Riz Viterspun (koja je dobila Oskara za glavnu žensku ulogu), Čarli i fabrika čokolade, kao rimejk istoimenog filma iz 1971., sem što je Džina Vajldera zamenio Džoni Dep. Pored ovih filmova, pomenuo bih i „Grad grehova“, veliko ostvarenje Roberta Rodrigeza i, naravno, završni film koji je sakupio publiku iz svih krajeva sveta, „Zvezdani ratovi – epizoda III: Osveta Sita“, hronološki gledano šesti deo ili, bolje rečeno, treći film prethodne trilogije. Iz okeana filmova, izdvaja se jedan koji je po svojoj zanimljivosti i inovativnosti postavio velike standarde i, bez obzira na slabi odziv publike, kritički ocenjen kao umetničko delo.

Napravivši ovaj film, Gaj Riči je skrenuo sa svoje krimi, omnibus smernice koja je, takođe, bila jako uspešna, u jednu novu priču, pravo remek delo britanske kinematografije. Naime, njegova ranija dela, kao što su „Dve čađave dvocevke “ i „Sneč“ više su fokusirana na samu radnju, nego na psihološku karakterizaciju likova. Naravno, ansamblom dobrih glumaca uspeo je i da se poigra sa našim glavama, no njegovo ostvarenje „Revolver“ pomerilo je granice takvog viđenja i pretvorilo običnog, modernog, vestern krimi režisera u ozbiljnog igrača, čoveka koji stvara umetničko delo; sa nazivom Revolver, koji predstavlja glavni predmet popularne igre sa imenom ruski rulet. Gaj Riči je baš nazivom hteo da uputi ljude u sadržaj filma, jer kao što se burence na pištolju obrće do trenutka istine, tako i igra napreduje, i u glavama likova, i u njihovim patetičnim životima. Jedna od tema ovog filma je pronalazak ultimativne prevare, kojom je moguće zaslepeti sve oko sebe i ostati nedodirljiv u ovom svetu u kojem je hijerarhija jedina mogućnost opstanka.

Glavnu ulogu igra Džejson Stejtam, koji je do tada već igrao u svim Ričijevim filmovima, a i koji je poznat po ulogama u „Posao u Italiji“ i „Transporter“. Ovo je, može se reći, jedno od najozbiljnijih ostvarenja ovog glumca, koga smo ranije viđali kao opasnog momka i koji je predstavljao pandan Švarcenegeru i Staloneu, no i on je, kritički posmatrano, ostavio iza sebe svoje ranije uloge, i u ovom filmu više se posvetio unutrašnjem osvetljenju svog lika. Džejson Stejtam glumi prevaranta Džejk Grina, čoveka koji profitira zbog nečije pohlepe.

Pored Džejsona, u filmu glumi i Rej Liota, poznat po filmu „Dobri momci“, u kome glumi zajedno sa Robert De Nirom i Džo Pešijem. Njegov lik je vlasnik korumpiranog kazina, Doroti Maša, i on je primarni antagonista u filmu koji je na neki način jako sličan sa protagonistom. Zbog izvanredne glume gledaoci će, kako vreme prolazi, stalno u sebi postavljati pitanje - da li je lakše opravdati Džejk Grina ili Doroti Mašu.

Kao moderne tipske likove, Gaj Riči uvodi Zeka, koga glumi Vinsent Pastore, poznat po ulozi Big Pussy-ja u Porodici Soprano, i Anta, koga glumi Andre 3000, pevač iz benda Outkast. Ant i Zek predstavljaju arhetip parnih likova, udvojenih. Njih dvojica su u filmu stalno u duetu i zajedno sa Džejkom Grinom uspevaju da protumače formulu najidealnije prevare u istoriji. Andre 3000 je dosta dobro odigrao ovu ulogu, imajući na umu razne primere muzičara koji prelaze, nonšalantno, u filmsku industriju, bez ikakvog iskustva, samo radi bolje promocije. Dok Vinsent Pastore i dalje nije promenio svoju ulogu. Isti onaj, italijanski Amerikanac, koji kroz već napravljen lik prožima novi tekst i, gledajući ga, mi se vraćamo u sve one filmove u kojima je on glumio.

Još jedna tema se prožima kroz veoma komplikovano zamišljenu radnju. Tokom filma, susrećemo se sa raznim simboličnim likovima, koji se sa jedne strane mogu poistovetiti sa čovekovim egom, koji postaje samoubitačan pri svakom zadovoljavanju moći. Naime, susret sa samim sobom predstavljen je kao borba unutrašnjih bića. Pri dobitku moći, čovekova psiha se menja, deli na onaj deo koji zavisi od te moći, i na onaj potisnuti nekadašnji, misaoni, ambiciozni. Tako da, sa jedne strane, čoveka određuje samo sopstveni lik u nekom sopstvenom unutrašnjem haosu. Dok se, takođe, sve to može posmatrati sa stanovišta religije, gde čovek postaje pasivno biće koje biva kontrolisano od strane većih sila. Na Gaj Ričija je dosta uticala judaistička filozofija po imenu Kabala, u vidu ideja i numeroloških simbola; zbog toga se može, između ostalog, tumačiti delo sa religioznog stanovišta.

Sa rediteljskog stanovišta, uspeo sam da primetim to Ričijevo poigravanje sa kadrovima. Svako odaljavanje, približavanje kamere, pretvaranje obične filmske scene u anime crtać, pri raznovrsnoj muzici, oslikava taj neki unutrašnji razdor u likovima. Između ostalog, Riči insistira na vizualnoj poenti filma, koja se uz različite efekte nama približava do te mere da prestajemo da posmatramo film samo kao sklop dijaloga, događaja, već svaki detalj koji primetimo obelodanjuje pravu suštinu filma.

I za kraj, preporučio bih svakome da odgleda ovaj film, jer ovakva genijalnost se ne viđa često. Pripremite kilograme kokica i dosta vremena nakon odgledanog filma radi razmišljanja. Za razliku od ostalih trivijalnih filmova, ovo umetničko delo nikoga ne ostavlja ravnodušnim a krajnji produkt jeste duboko razmišljanje i spajanje nerazumljivih delova. Preporučio bih, takođe, da se ovaj film gleda u društvu i, nakon odgledanog filma, pripremite se za komunikaciju, koja može trajati i duže nego što planirate. Zar nije baš u tome čar filmova?

Stefan Megić

Komentari

Komentari