Foto: 
Pedro Figueiredo

Dva filmska promašaja: Parada i Turneja

Zašto su Parada (2011) i Turneja (2008) dva najveća filmska promašaja u poslednjih petnaest godina? Naravno, bilo je filmova koji po svom kvalitetu doživeli veći neuspeh, ali u pitanju su ostvarenja dva najveća režisera na ovim prostorima. Otuda i toliko razočaranje. Dok je Dragojević već prošao fazu u kojoj je prikazivao strahote filmom Lepa sela lepo gore, koji u žanrovskom smislu ratnih filmova, pored Podzemlja, predstavlja najveće ostvarenje devedestih godina, kao i filmom Rane, „kao intimnim portretom mladih bandi kriminalaca koje su nastale za vrijeme Miloševićevog režima“[1], a koji u sebi nosi obeležje romanesknog, Goran Marković Turnejom po prvi put počinje ozbiljno da se bavi ratovima za jugoslovensko nasleđe. Ipak, neuspešnost i veliki pad u rediteljskom smislu nisu identični u posmatranju ova dva filma.

Parada je inspirisana aktuelnim problemom ljudskih prava i pravima tzv. LGBT populacije. Tema i motiv su gotovo savršeni za komercijalni film, međutim, autentičnost likova toliko odstupa od Dragojevićeve poetike da, ponekad ono što je bila namera da se predstavi kao vrlo ozbiljna stvar, završava groteskom. Nije problem u tome što su Limun (Nikola Kojo) i ekipa, navodno patriote i rodoljubi koji su krvarili za svoju zemlju, predstavljeni kao ološ i ratni profiteri, nego što neoriginalnost izbija gotovo kod svih aktera ovog filma. Komparacijom likova iz prethodnih filmova kada, recimo Nikola Kojo u filmu Mi nismo anđeli briljantno glumi Nikolu, gradskog zavodnika, ili u Ranama kada pleni ulogom kulturnog i obrazovanog kriminalca, dolazimo do zaključka da je uloga Limuna, sada krimosa u postmiloševićevskom periodu, preveliki zalogaj i za takvog jednog glumca. Tipovi takvog kalibra naravno da rade za novac i u suštini mnogo ih ne zanima za koga rade, zato je rediteljeva blagonaklonost prema ovom liku ostala jalova. To najbolje zna vrh političke partije kojoj Dragojević pripada, a koji su imali prilike da učestvuju u prevratu zasnovanom na količini novca koji se dopremao do vinovnika. Parada je neuspeo pokušaj da se u takvima potraže elementi ljudskog i zdravorazumskog, dovodeći ih u kontakt sa navodno potpuno drugačijim ljudima po seksualnom opredeljenju i stilu života. Ističući jedinstvo suprotnosti, Dragojević je ovom filmu dao bestežinski ukus. Čak i onda kada Dragojević pokušava da se nasmeje tabu temi, davaču i primaču, bolnoj penetraciji kod partnera ne uzaziva smeh, zbog svoje neoriginalne ideje o nerazumevanju pederastije onih koji sebe smatraju normalnima. Postoji još nekoliko detalja koji su instrumentalizovani, kao npr. isticanje LGBT populacije kao mere za umetnički ukus, što je diskriminišuće u odnosu na onaj deo te populacije koji su sasvim drugačije kulturno određeni. To predstavlja predrasudu koja govori o jednoj populaciji, feminiziranoj i edukovanoj isključivo za Šopena i Mocarta.

Kod Turneje nisu u pitanju neoriginalnost i neautentičnost. Turneja je film koji po jačini humora prevazilazi mnoga značajna ostvarenja Gorana Markovića. Marković je prepoznatljiv po društvenim problemima koji nagrizaju uspostavljeni sistem sa pravilima bez pravila, pa je tako u filmu Majstori, majstori žigosao pedagoški laicizam, još mnogo pre nego što će se prosveta naći u jednom bezizlaznom problemu; u filmu Urnebesna tragedija uspostavio paradigmu na relaciji zdravstvo-država sa nejasnom podelom na ludake i normalne. U Turneji, sa istorijsko-kritičke distance, buknuo je na površini jedan deo tog kruga beogradske škole filma koji nosi u sebi autodestruktivno posmatranje ratnih dešavanja u bivšim jugoslovenskim republikama. Nakon toplog monologa lekara (Svetozar Cvetković) koji objašnjava gnojnu ranu sukoba na ovim prostorima, sa tačnom tezom da se zapravo radi o jednom narodu, jeziku, i duhu, prepoznaje se da Srbi nemaju osećaj za umetnost[2], a za razliku od Hrvata koji su čak i radili u pozorištu. Srbi se prepoznaju po ratnom huškašu i pesniku plagijatoru, ratnim profiterima, paravojnim eskadronima smrti, razularenom ruljom u publici, a Hrvati po pristojnom, uzdržanom oficiru i nasmejanim vojnicima visokog stepena kulture; pljuvačka koja je imala nameru da poleti prema svima, najviše se zadržala na Srbima koji su najviše i divlji, a najbolji primer za to je opravdano ubistvo patriotskog pisca i lamentiranje frazom: kako smo vas voleli dok niste sve zasrali. Pokušaj da se balansiraju zlodela vinovnika u ratnoj katastrofi, pobeđen je od strane subjektivnog rediteljevog besa, neoliberalnom idejom prioriteta raskrinkavanja svojih.

 




[1] (Goulding, 2004: 253) U: Zoran Đerić, Novi ratni filmovi u Srbiji, Hrvatskoj I BIH, Akademija umjetnosti Banja Luka, Republika Srpska, 2011.

[2] „Ovako nešto Marković ne dopušta u analiziranom filmu nego svoj narod prikazuje kao ekvivalente nacistima, tobož radi sveukupne katarze i suočavanja sa prošlošću.“ Aleksandar Vranješ, „Srpski ratni film u svjetlu političke propagande“, u: Letopis Matice srpske, knjiga 492, sveska 4, oktobar 2013.

Ivan Novčić

Komentari

Komentari