Foto: 
Daniela

AKSIS

“Dušo, molim te, zatvori prozor. Pobeći će mi ove bolno zbrkane misli u prvu jesenju noć, da se igraju sa zaludnim zvezdama.Znaš da već treće veče zaredom pokušavam da premostim ove slapove tišine i posejem neko šareno semenje čiste mašte u ovu belu leju. Obično mi to uspeva kad dobri duh iz ove čarobne olovke ožedni, pa zatraži gutljaj ili dva mojih srećnih suza. A noć je jedino vreme kada se to dešava. Propustim li trenutak njegove budnosti, između linija na mom dlanu opet će nići neka ispovest. A ispovesti su uglavnom bolne i ostavljaju gorak ukus soli ispod kapaka.''

Danas sam poželela da napišem srećnu priču. Jednu jedinu. Nije teško, pomislih u sebi, dovoljan je jedan pogled, jedan osmeh i zagrljaj. Jedan nemisleći trenutak. Lako je!...Vraga je lako...Jedan nezgodan pokret u desno, prema zelenoj fotelji u uglu sobe gde sediš nad svojim papirima i oštar upozoravajući bol da to više ne činim. A samo sam te htela pitati kako ti uspeva da skuvaš ovako apokaliptično jaku, mračnu kafu, baš kada mi se san prišunja na domet trepavica. “Molim te, zatvori prozor...uteći će mi svi oni papirni zmajevi koje sam godinama skupljala i lovila po vašarima i seoskim svečanostima, a bez njih moje planine nemaju smisla." "Ni ne pokušavaj", kažeš, onako usput, dok  pomeraš zavesu boje šafrana u stranu, onu pogrešnu, kao i uvek....da bih ja, glasno negodojući, ustala sa drugog kraja sobe, došla do prozora i vratila je ulevo, tamo gde ne zaklanja izazovno beli mesečev tanjir... Sada to činim s bolnom grimasom na licu. 

“Opet pišeš srećnu priču...” Ne pitaš, samo konstatuješ, dok ti se ruka spontano spušta na moj drugi vratni pršljen, baš na malu, utrnulu izbočinu, koja ne dozvoljava pogled na desno.” Ponekad mi se čini da to namerno radiš, a ne razumem, zar nije jednostavnije da mi kažeš da ti treba masaža?” Prsti su ti davno zapamtili putanju mišića koji odbija poslušnost, i raspored tri mala mladeža u zglobu ramena. Samo se rolke, košulje i majice razlikuju. “Naravno da je nećeš nikad napisati,” kažeš mi, “srećne priče se ne pišu.”
Žive se, ako naiđu i tu nema mesta rečima. Reči i sreća ne umeju zajedno. Nisu od istog papira njihovi zmajevi. Evo, ovaj tvoj Aksis, na primer, savršeno je srećan, sve dok ti ne sedneš za komp i počneš da nabadaš levoruka slova. Ali ti, iako znaš, sigurno znaš da sedim u ovom mom ćošku i gledam te, moraš bar šesnaest puta da se osvrneš preko desnog ramena...da se uveriš da sam tu. Aksis to trpi neko vreme, pa se pobuni. Zašto? Zato što zna da  ti u stvari ni ne želiš da napišeš tu priču. Ona je samo savršen izgovor da sediš u sobi dok ja pišem. Dve tišine koje se preklapaju u jednoj tački, u tvom bolnom, drugom vratnom pršljenu... Više i ne razaznajem šta mi pričaš, prepoznajem samo topli talas tvog glasa koji se meša s prstima, lagano, otvarajući tajna vrata, za čiju bravu u pršljenu samo sreća ima ključ...

Komentari

Komentari