Foto: 
PublicDomainPictures

Anonimnost

Lišće poput zgužvanih papirića na pločniku. Pločnici mokri i tamni. Protežu se i skupljaju. Pulsiraju. Spuštene glave, posmatra ih hipnotično, dok hoda po zamišljenoj pravoj liniji. Jesenji vetar prija njegovom mantilu, kosi i podbratku. Spadaju mu naočare sa nosa, on ih stalno vraća nazad. U stomaku mu je jutrošnji čaj i slano pecivo. Prepustio se svom telu, ugađa mu, ispunjava svaki hir. I dalje hodajući, u trenutku začuje klasičnu muziku sa jedne od visokih terasa ispunjenim cvećem. Podiže glavu ka nebu, pažljivo osluškuje, zastaje. Stoji blago i mirno u tom raju, tom trenutku, takvoj stvarnosti. Ovo je njegova starost, um, totalitet. Ovo je njegovo stvaralaštvo, metamorfoza, bol, eho ega. Pločnici su tvrdi za njegova kolena. On, uprkos svemu, nastavlja. 

Poneki zvuk frule sa ulica ga ošamuti, poremeti mu putanju misli, zaskoči ga podmuklo i bez milosti. Uperi mu prošlost u lice. Okupa ga sećanjima, korenima, poreklom. Donese mu u jednom mahu prostrane livade, njive, drvene seoske ograde, dečaštvo i mleko. Razbesni ga. Oživi mu nevinost i rumenilo, miluje ga svim zvucima zelenila. Šuma mu u kosi. Zemlja u dlanovima. Potok u plućima. Rastvorio je sebe u maloj brvnari i hlebu sa crnih dlanova. 

Hoda i dalje, plače, bori se, strahuje, ohrabruje, ponavlja, umire iznova i iznova... Po toj zamišljenoj pravoj liniji i pločnicima, koji nikako da se završe, da pređu granicu neorganskog u nešto prirodnije, mekše, majčinskije. Senka mu nadvisuje grbu na leđima. Ljudima deluje poput siluete lovca. Kroz glavu mu prolazi pitanje da li će i njega Vergilije voditi na putu kroz Pakao i Čistilište. 

Njegov mali vrabac, njegov pravi život, oseća, ostaće da ga priziva, da mu svojom muzikom donosi njegovo srce, da ga vraća, da mu kazuje da sve što misli da je postao nikada u stvari nije bio on. 

Voli svoj život. Voli što ga je takvim izmislio. 

Jasna Rakićević

Komentari

Komentari