Foto: 
autor nepoznat

Bajka o kolekcionaru

Naslonio se na haubu i pripalio cigaretu, nespretno glumeći ravnodušnost. Niz mračnu ulicu, ravnomerno njišući kukovima, graciozno je lebdela tanka ženska senka. Vrhovima oštrih potpetica ne dodirujući asfalt, kretala se polako, elegantno, ali u savršenom skladu sa putanjom njegovog pogleda. Kroz dim cigarete posmatrao ju je bez daha. Krao je poglede između dimova i svaki plaćao probadanjem u grudima i nemirom u međunožju. Lagana, letnja majca znojavo mu se prilelila uz telo, goreo je kao cigareta koju je polako pušio, goreo je i pretvarao se u znoj, dim i pepeo.

On je svoju prošlost sakrio skupo plaćenim identitetom. Iza sjajne fasade duboko je ugurao malu dušu zlobnog prostaka iz predgrađa. Dođoša, skorojevića, sebičnog manipulatora koji je umeo osmehom da kupi srce za doručak, razum za užinu, čast za ručak, a dušu za večeru. Rano je ovladao veštinom laganja i otimanja. Uzimao je i šta mu treba i šta mu ne treba, jer je odrastao u nemaštini, a takvima je uvek svega malo. Sada je imao sve, a opet je osećao da mu nešto nedostaje, da mu je nekeko iskliznula životna prilika da u svoju kolekciju imetaka uvrsti i nešto lepo i jedinstveno. Znao je da takve stvari koštaju mnogo više od novog Maseratija, a vreme ga je naučilo nekim osnovnim  vrednostima. U početku se opirao želji da poseduje lepotu, ali kako je vreme odmicalo serije istih, uglancanih kopija izgubile su draž. Tako se jednog jutra probudio pored nekog mladog, uplakanog derleta. Prvo je pomislio da je pogrešio stan, ali kada se malo otreznio, shvatio je da je u svom krevetu sa devojčicom, jedva devojčurkom, nafrakanom, razmazanom i uplakanom.

“Šta da ti radim mala! Ajde, ne cmizdri! Evo ti za taksi i pali kući!” vadio je pare, nije štedeo, ali ona nije prestajala.

“Šta je? Da ti nije malo?!”, klimala je glavom i obrisala oči: “Daj još dvesta i biće dosta, svinjo matora…”, dohvatila je pare, obukla se, pljunula ga i zalupila vratima spavaće sobe. Tada mu je sinulo ono jednostavo – dosta! Dugo je ležao razmišljajući o svojoj budućnosti u kojoj je imao sve. Nešto je ukrao, nešto je kupio, ali, sve u svemu, nije imao nikoga pored sebe.

Imao je nekoliko dobrih domaćica, par sjajnih komada materinskog tipa, a sa njima i nešto dece, koju je, naravno, uzeo za sebe kao bonus imovinu. Takođe, svakodnevno je menjao one za dnevnu i noćnu upotrebu, a kako su ga savetovali oni koje je za to morao da plaća. Te su morale da budu mlade i najmodernijeg kroja. Znači, duge noge, velike grudi, usta kao u matore, crne drolje, uzak struk, duge, savršeno ispeglane kose i veštačke nokte, ten i zube. Neke su bile toliko veštačke da nije smeo mnogo da ih dodiruje da se ne bi pokvarile. Pipao bi hi jedva toliko da im ono malo suknje zadigne dovoljno visoko da se ubaci unutra i parkira za taj dan.

Takođe je posedovao umetnice svih vrsta i oblika. Pevačice za na uvce, pevačice za na sto, slikarke za promocije i otvaranja, glumice za premijere i paparace. Jer, on je voleo da se slika, da ga svi vide i poistovete sa osobom kakva im se ceri sa naslovnice, a to nije bio on, bila je to njegova iluzija, njegova maska za večnost i ponosio se njome.

Bio je potpuno amoralan, u njemu nije bilo ni jedne moralne misli, duša mu je bila crnja od turske kafe. Mogla je da bude takva u svetu gde je on sazidao svoju mračnu kulu, jer tamo nije bilo zakona koji bi ga zaustavio, nije bilo nikoga iznad i ispod ko bi se usudio da mu kaže ne.

Tako je on porastao i od malog smrada postao veliki smrad sa malom zlom dušom koja želi da poseduje, a posedovao je sve, osim prave lepote. One koja je koštala najviše, one koja se teško nalazila i brzo nestajala u tom svetu mraka. Tako je on odlučio da plati i da je kupi, da je ima, da je zatvori, da je uzida u zidove mračne kule i uživa u njoj u danima kada se osećao usamljeno.

Ispred nje, mnogo ispred nje, lebdeo je neki čudan opijajući miris, čulan, a nežan i ženstven. Drhtao je u znoju, a goreo je. Dao je mnogo novca, nije se ni trenutak dvoumio kada su mu jedva pronašli jednu koja je bila tu, dostupna, ali neuhvatljiva. Izmicala je svim njihovim pokušajima da je kupe, da joj plate makar za jednu noć. Nisu imali više ništa da joj ponude za susret sa kolekcionarom. Onda kada im je već sve izgledalo nemoguće, pozvala ga je ona lično, nije se predstavila, nije tražila ništa, ponudila mi je nešto što mu niko ranije nije nudio, ponudila mu je njegovo srce nazad. Prvo se glasno nasmejao, on je imao odlično srce, bio je izuzetnog zdravlja, a kardiologa je viđao jednom mesečno, preventive radi. Onda se ona nasmejala, nekako iskreno i ljupko, preko telefona njen smeh zvučao je kao proletnja oljuja žednoj pustinji.

I tako je kolekcionar najzad razumeo, tupan je shvatio i zajedno su se smejali punih pet minuta, on od sreće što je razumeo i što je sada iznad toga, ona jer je jedva mogla da poveruje da postoji neko ko je njene reči mogao tako banalno da protumači.

Kada su njeni koraci bili dovoljno blizu da je mogao da ih čuje, ugasio je cigaretu i polako se okrenuo osećajući slobodu da u tom trenutku kaže koju reč, možda da započne konverzaciju nekim komplimentom: „Vrh, top izgledaš, srce...“, a svaka reč koju je pomislio momentalno mu je isparila i sa usana i iz glave. Mogao je samo da bulji u to nešto ispred sebe, nije ni treptao, a disanje je prepustio mehanici. Zastala je na par metara od njega radoznalo ga gledajući najlepšim zelenim očima koje je bog stvorio. Na anđeoskom devojačkom licu nije bilo ni straha, ni ljutnje, ni prekora, samo iskrene ljudske radoznalosti. Julski vetrić vrteo joj je cvetnu haljinu oko nežnih kolena igrajući se u isto vreme i sa njenim kovrdžavim pramenovima crvene kose. Bez trunke šminke sijala je u mraku kao drugo sunce i smešila se pomirljivo. Nije ličila ni na jednu lepotu koju je video ili imao, a video je sve što je oku dozvoljeno. Ličila je na čistu ljubav.

Bila jednom jedna zemlja na brdovitom Balkanu i u njoj mrak. U toj zemlji jedan zli princ izbubio je dušu kockajući se sa đavolovim emisarom. U toj rupi jedno zlo ućutalo je i pobeglo, sakrilo svoje lažno lice pred čistotom jedinstvene lepote, a kako to biva u bajkama, kada je lepotica poljubila princa, on se pretvorio u seljače, u skromnog, gladnog, odrpanog momka koji više nije imao ništa osim svog srca...

Komentari

Komentari