Foto: 
Ali

Bela Rohel (prvi dio)

Smičući tanku zavjesu sa malog prozora, onu istu za koju je vjerovala da su je pauci ispleli i ukrasili jedne ljetne večeri, da bi se ujutru kad izroni žarko sunce ispod horizonta, mogla naći na prozoru blistava i raskošna, takva da joj se dive svi prolaznici malog zemunskog sokačeta, Bela je krišom gledala djevojčice iz susjednog kraja, koje su tuda prolazile idući sa svojim majkama, odjevene u prelijepe ručno šivene haljinice. Upravo o takvim haljinicama je maštala, zamišljajući sebe kako ih sa naročitim uživanjem nosi i kako se šeta sa svojom majkom, nekim širokim ulicama daleko od ovih uzanih sokaka. Još tada, sanjala je čitav jedan novi svijet, skrojen od mašte, želja i nadanja, a krojila ga je noću, onako kako je vjerovala da su i pauci skrojili predivnu zavjesu na njenom malom prozorčetu. U taj svoj svijet utkala je bezbroj pojedinosti, svake noći po jedan vez bi izvezla i nadjenula mu ime. A jednom kad isplete svoju zavjesu, kad je najzad skroji, podići će je negdje visoko, visoko, baš visoko, u oblake, na samo nebo, i okačiti da se i u vječnosti vijori kao zastava, da joj se ljudi dive.

Od ranog jutra, Bela je žurila da izađe napolje iz male trošne kuće u kojoj je živjela. Žurila je da ugrabi ono dragocjeno vrijeme dok sunce previše ne ugrije. A grijalo je tih dana još kako. Mali limeni krovovi kuća i nadstrešnica, bijedno skrojeni i Bog sami zna koliko puta krpljeni raznim zakrpama starog i odbačenog lima, usijali bi se još prije podneva, pa bi se na njima mogli vidjeti talasi toplote kako vijugaju i trepere. Kočije i zaprege bi svojim prolaskom i kasom konja koji su ih vukli, dizale žutu prašinu sa uskog zemljanog sokaka, koja bi neki tren kasnije padala i pokrivala listove i latice cvijeća u malim saksijama od konzervi koje su stajale na jednoj prikovanoj dasci pod prozorom, simbolično i skromno predstavljajući nepostojeći sims. Beli je to smetalo kad prašina pada po njenom cvijeću koje je neizmjerno voljela i doživlajvala kao svoje drugarice. Pored prašine, širio se i neprijatan miris starih drvenih taraba i kapija, koje su njihovi vlasnici, u nemogućnosti da ih zamijene boljim, farbali crnim paljenim uljem. Belu je stalno čudilo to što se njene komšije silno trude da ukrase svoj plot, a kuće im ni na šta nisu ličile, štaviše, izgledale su dosta grđe od bilo kakvog starog i natrulog plota. To su one stare drvenjare i čerpićare, ko zna kad građene, kojima sad svaki jači vjetar prijeti da ih ne oduva u komade kao žuto lišće u poznoj jeseni kad beogradska košava potjera sa kalemegdana, i svaka ozbiljnija i duža zima pretstavljala bi opasnost, ogroman teret za nejake krovne konstukcije.

Belin je svijet bio bogat, šaren, lepršav, i bajkovit, bio je veseo, razdragan, pun radosti i maštanja. Sanjala je svoje snove, šaputala ih laticama tek procvalog jorgovana u njenom dvorištu, tiho govoreći svoje želje i zamišljajući kako će ih latice upiti u sebe kao jutarnju rosu a onda poletjeti kao leptirovi, da odlepršaju u neko novo proljeće koje se negdje za nju sprema da joj donese haljinice i da joj ostvari želje. U toj svojoj mašti, oblačila je najljepše haljine, kao one za svečane balove što su odijevale kćeri bogatih grofica, i igrala je i plesala negdje u svom svijetu, daleko od zemljanog sokaka, daleko od natrulih taraba i oronulih kuća čerpićara. Ali jureći u mislima svoje snove i maštanja, Bela je svakoga dana trčala da se igra sa svojim mravima, jer igračaka nije imala. Većina djevojčica je imala sve, ali ona nije imala ništa osim njenih mrava. Uvijek bi došla da ih gleda, da čučne pokraj plota i izmišlja priče o tim malih čudesnim stvorenjima.

Kuda idu, zbog čega, i kada će se vratiti, zamišljala je Bela. Gradila je prepreke, malene mostove, pravila putiće, usmjeravala ih u željenom pravcu, pa su tako podijeljeni u malene grupice, jedni išli na posao, drugi su se vraćali sa posla, a treće je držala da se odmaraju. Voljela je mrave, i njima je pričala svoje priče, svoje želje, snove i maštanja, opet vjerujući da će ih jednog dana ako se pretvore u ptice na svojim krilima odnijeti do jednog ljeta koje čeka da donese novi život, ljepši i srećniji. Drugo nije umjela, drugo nije ni mogla, nije ni imala. Djetinjstvo se obično dijeli na teško i siromašno, a samo duhovno bogato, i na materijalno bogato ali uglavnom duhovno siromašno. Malo je onih djetinjstava koja bivaju negdje između te dvije krajnosti, da ima svega dovoljno, ničega previše, da ničega ne nedostaje. Beli je dopalo ono prvo, materijalno siromašno, teško, ali duhovno bogato i raskošno. Djeca poput Bele umiju najljepše maštati, umiju  najljepše sanjati, jer imaju o čemu, jer imaju čisto srce i nevinu dušu.

Predrag Kisić

Komentari

Komentari