Foto: 
James Jordan

Bez kapi vode u ustima

Imala sam petnaestu godina kada sam skinula crninu za bratom. Majka je insistirala da moja sestra i ja te 1965. godine nosimo  crninu sa maramom na glavi, a naredne godine crninu sa crnim rajfom u kosi. Svi u komšiluku su  vidno i glasno negodovali što mene, još uvek dete, a sestru tek nastalu tinejdžerku, majka uvija u crninu. Kada smo na njihov poziv odlazile u komšijske kuće, odmah su tražili da skinemo marame i pustimo kose iz konjskih repova. „Odmorite svoje glave...pa, vi ste deca...“ Vidno se zaplakujući, milovali su nas po dugim plavim kosama. Na njihovim rukama su ostajale vlasi naše kose. Tada smo prvi put primetile da nam kosa opada. Ja sam bila ubeđena da ćemo obe oćelaviti za godinu dana. Neutešne, zagrljene, plakale smo dok su nam se suze mešale. Plakale smo za osamnaestogodišnjim bratom, plakale smo zbog naše kose... Izgubila sam apetit. Majka je svakog dana išla na groblje. Stalni pratilac sam bila ja. Ta prva zima, brat je umro 2. oktobra, bila je nezapamćeno hladna. Groblje se nalazilo na uzvisini iznad grada kao neko utvrđenje mrtvih. Bilo je okovano  smetovima snega koji su se pri površini ledili. Prolazili smo tamo gde niko nije prolazio, lomili zaleđeni sneg, upadali u rupe, a onda bi zakukala majka „Jao, sine, sine...“  i bacala se u belinu snega preko zatrpanog groba. Sa jedva 35-6 kilograma, čupala sam dva puta težu majku iz snega ne uspevajući da je pomerim, već, okliznuvši se i ja sam upadala u sneg pored majke, bespomoćno ležeći i lijući ledene suze, prvi put u životu shvatajući kako je smrt dragog bića teško prokletstvo i teret za one koji ostanu da žive. On je duboko ispod naših tela, ležao miran bez osećaja za hlaldnoću, do njega nisu dopirali ni kukanje ni plač ni moje detinje cviljenje „Brate, mili, brate, dragi, zašto si morao da umreš? Znaj da sam ljuta na tebe što si sestru i mene ostavio, a ni vojsku nisi odslužio. Oca si oficira uskratio za najveći ponos koji je iščekivao u životu, dan kada će starešina da isprati svog sina jedinca u vojsku...“

Kaput mi se zaledio i jedva sam se istrgla od ledenice, a u „krimke“ mi je upao sneg i prste nisam osećala. U neko vreme,  majka je prestajala sa kukanjem, uz malu moju pomoć se pridizala i mi smo se vraćale sa groba, stalno okrećući se, kao da će sada, ovog trenutka, nešto da se promeni, da se brat pojavi i da ga mi vidimo da je živ, za šta sam tada verovala da je moguće.

Najgore što je moglo da mi se desi, a što mi je majka uradila, to je da mi odredi novi krevet za spavanje. I to levi bračni krevet u kome je ležao moj pokojni brat, opečen od zračenja, uredno mazan Šaljićevim melemom i prekrivan preko rana gazom. Taj miris melema se uvukao u dušeke i u drvo. U desnom krevetu, ležala je moja sestra. Ranije su tu spavali naši roditelji. Noću sam se tresla od straha. Slušala sam škripu brodskog poda i jasno čula korake koji bi se zaustavljali pored mene i iako pokrivena prekrivačem, čula sam  disanje. Tu se moj život načisto skrunio. Ujutru sam ustajala bleda kao avet. Nisam se ja bojala duha mog pokojnog brata, mislila sam da je to smrt koja je odvela mog brata i sada dolazi po mene.Kroz nekoliko meseci svakodnevnog marša do groblja, stresova  i slabe ishrane, jednog dana sam pala u nesvest. Otac koji je po ceo dan radio, zabrinuto me je gledao, kao da me prvu put vidi. Ispod očiju sam imala tamne podočnjake, a oko usta sam bila žuta. Doktor je pregledao laboratorijske analize. Krvna slika je bila očajna. Leukociti dva miliona i trista! „Dete vam je na ivici da dobije leukemiju!“  rekao je doktor, a otac se samo skljokao na stolicu. Smestili su me u žensku sobu internog odeljenja bolnice. Niz hodnik, teća vrata levo, nalazila se soba u kojoj je moj brat umro. Sutradan sam počela da primam transfuziju. Tako sam dobila dva pobratima: Todora Todorovića, tatinog kolegu iz naše ulice i zeta našeg mlekara Koleta, Slovenca Viljema. Pored transfuzije i infuzije,  vratilasam se u život.

Mnogo godina kasnije, saznala sam da sam bila neželjeno dete. Mnogo abortusa  je među prostim ženama bio dokaz njihove plodnosti. Jedna drugu su zvale na kafu da časte! Doktor je preporučio majci da rodi i treće dete, ali da se za vreme trudnoće podvezuje, kako bi joj se barem malo podigao spušten stomak od čitavih 5 cm zbog čega je imala bolove. Tako sam se rodila. A onda je 27 godina pričala kako me je prve tri večeri kada me je tek rođenu kupala, htela da udavi. Ubacivala mi je vodu u usta, a nos zatvarala, a onda je, kaže, svaki put ipak odustajala, jer je primetila da imam tatinu bradu i da ću biti nalik na njega, za razliku od brata i sestre koji su imali tamne oči i kosu i ličili na nju. Onda je rekla: "Ajde, neka živi tatina ćerka...", tako sam ja ostala u životu. Dvadeset godina nakon brata, umrla je i moja draga, voljena sestra. Srce. Na četrdesetnici, sedela je poslednja sofra i po običaju, moja majka je započela staru priču „Eto, da sam je onda udavila, ne bih imala ni jedno živo dete!“. Skočila sam sa stola, obišla ga, stala pored nje i rekla:

"Ovo neka ti bude poslednji put da si pričala o svojoj sramoti i da si izgovorila ovu rečenicu!"

Tada sam već dve godine radila u drugom gradu. Imala sam lep posao i sopstveni stan. Moj život se iz korena promenio. Bila sam zdrava, lepa, mlada, omiljena u društvu, jer sam otkrila da imam smisao za šalu, duhovitost. Zaista sam bila tatina ćerka. Rado su se družili sa mnom. Momaka je bilo k’o „drva“. Putovala sam po Evropi, letela do Londona, išla na more sa drugaricama... Tek tada sam započinjala život punim plućima kiseonika, bez i kapi vode u ustima...

Komentari

Komentari