Foto: 
Jon Westra

Biblioteka

Naslonjena na noćni stočić, praveći dovoljno mesta malenom telu da se što zgodnije namesti za spavanje, upravo je završavala drugu po redu priču za laku noć.

- Još si budna, zar ne?

- Ne mogu da spavam dok ne završiš, bako. Kako da spavam pa sutra da ne znam da li je vuk pojeo i crvenkapu. Spavaću, obećavam, samo još malo.

I te kako svesno umilni glasić molio je za još jednu priču. I ne bi to bilo toliko čudno da to nije bila ko zna koja noć da sluša skoro pa iste priče. Trudila se baka da priča nove priče, da bude interesantnije, ali vreme je prolazilo a meleno ljubljeno biće nije prolazila želja za slušanjem priča pred spavanje. Uživala je i baka, morala je priznati, samo je bilo izgleda premalo pisaca za decu. Ili bar za ovo jedno njeno.

- Hoćeš li, molim te, još jednu, kratku, molim te?

Gledala je svojim krupnim crnim očima, koje su ličile na čitav svet samo ne na pospano biće. Naravno da će pričati, šta bi drugo mogla.

- Izgleda, milo moje, da se od sudbine ne može pobeći. Mada, toliko uživam u ovome da sve više verujem da sam nesvesno još odavno sama svoju sudbinu odabrala.

- A kako se bako bira sudbina? Ispričaj mi.

- Sad nema spavanja, slušaj me pažljivo.

I zagrli baka svoju devojčicu.

- Sudbina je, mila moja, kao ogromna biblioteka. Pristup ima svako od nas. Stvar je izbora i lične volje koje ćemo se sudbinske knjige dotaći. Tamo možeš kada poželiš, kada odlučiš, nikada nije ni rano ni kasno. Ogroman hol i premnogo polica. I sve pune knjiga. Ali ne običnih knjiga. To su knjige sudbina, i ima ih najrazličitijih.

- A kako da znam bako, koja je lepa i vesela, da budem takva ceo život? Neka sa igrama, svim igrama sveta. Da se ceo život igram.

 

- Vidiš, nije baš lako izabrati. Ali ja ću ti, evo, malo pomoći, iako je zabranjeno to, znaš. Slušaj pažljivo. One jednostavnije, one lake za čitanje i još lakše za življenje, one koje može dohvatiti svako, koje su najbrojnije, nalaze se na najnižim policama. Za njih je dovoljno samo pružiti ruku, i eto, uzela si na življenje svoju knjigu. Sa takvim sudbinama uglavnom ne moraš ništa posebno da radiš. Nema puno muka, ali ni puno sreće. Koliko malo zdravlja, toliko malo i bolesti. Koliko malo osmeha, toliko malo i suza. Samo priđeš i uzmeš i odeš kući. Ima i onih na višim policama, za njih se treba uspeti na prste, nisu daleko, neko viši rastom, genetski predodređen, lako će do njih doći. Čitaju se u dahu, tako se i žive, privlače pažnju, jer nisu najlakše a nisu ni teške. Takvih sudbina late se oni kojima nije preteško da poskoče, ali da se ne izlažu preteranoj opasnosti. Ti bi, na primer, morala malo da se izdužiš ili možda čak i mamine cipele sa štiklom da pozajmiš da bi ih dohvatila.

- Ja hoću tu sudbinu. A je l’ to znači da ću onda ceo život nositi mamine štikle?

- Možda i znači. Ali to neće nikada biti tvoje cipele, već uvek mamine. A ti bi volela da imaš samo svoje cipele na štiklu jednog dana, zar ne?

- Da, u pravu si, pričaj mi dalje, šta još ima?

- I tako je svaka dalja polica sve teža za stizanje do nje i sve ređa za življenje. Što je dalja knjiga, to je teže da se čita. I ne samo da je teško doći do nje, već je treba i pročitati. Znaš, kada odabereš svoju knjigu, treba je onda odneti kući, pa čitati stalno. Kako bi inače znala šta treba da radiš? Vidiš, te sudbine, na višim plicama, najpre treba i dohvatiti. Treba smisliti kako do njih. I pre čitanja. Nije to lako, mala moja. Moraš biti baš prava mala mudrica za te knjige. A još čitanje. Njih ti ne mogu čitati ja. Morala bi sama.

 

- Pa ja jesam mudra. Jesam? Ti si mi to rekla hiljadu puta, zar ne bako, i rekla si mi da, kada budem pošla u školu, da će se učiteljica začuditi koliko sam pametna. To je isto je l’ da, mudra i pametna? A i naučićeš me da čitam. Sutra počinjemo, kad mama ode na posao. Hoćeš?

- Naravno da hoću, živote moj. I nije baš skroz isto pametan i mudar. Malo se razlikuje, ne mnogo. Pametan zna puno činjenica, a mudar zna kako da mu one služe nečemu. Nego, objasniću ti to drugi put. Slušaj sad dalje, ima još.

Na najvišim policama nalaze se najkoplikovanije sudbine. Ako se i pronađu merdevine ili se nađe način za veranje po ostalim policama, rizik od pada je prevelik, pa se samo retki usuđuju da za njima krenu. Dohvatanje najviših knjiga je namenjeno onim najhrabrijim, i tu se čak i ne završava priča, tek počinje čitanje. Takve je knjige najteže čitati, ne razumeju se lako, ne prelaze se sa stranice na stranicu u jednom danu, često se i vraća na početak. Sa njima se lako pada a teško ustaje, lako razumeju reči a teško shvataju rečenice, sa njima se čitav vek pretvara u borbu, ali vrede svakog slova i trenutka izgubljenog u čitanju. Sa njima se hvataju zvezde i leti sa pticama. Jednom kada se savladaju, postaju mekani jastuk na kome se najlepše spava. Takve su sudbine čitale sve princeze o kojima sam ti čitala u bajkama.

- Jaoj bako, ja hoću takvu sudbinu. Tata mi je juče rekao da sam njegova princeza, i pre neki dan isto. Možda on već zna da ću ja te mnogo teške knjige da čitam. A šta ako padnem?

- Ništa, ustaneš, pa probaš ponovo.

- Mogu da probam ponovo? Koliko puta?

- Koliko god puta želiš. Sve dok je ne dohvatiš.

- Jaoj bako, mnogo te volim. Sutra ćemo početi da se spremamo za biblioteku.

- Možemo i sada ako želiš.

- Pa sada mi se baš spava, a i ne mogu umorna ništa da naučim, tako i mama kaže; i da rastem, ni to ne mogu ako ne spavam, znaš?

- Znam, znam, dušo moja, hajde, spavaj. Sutra počinjemo sa pripremama.

Te noći su obe, i baka i mala unuka, sanjale najviše police biblioteke.

Komentari

Komentari