Foto: 
Jose Manuel Sescarcega

Bol

Kao zalutali, osvežavajući jutarnji vetar, proleteo sam kroz svoje detinjstvo i ranu mladost, kroz period mog života koji je bio crvenom mašnicom lepo upakovan, prazan paket! Mislio sam da imam sve, a nisam imao ništa. Bio sam nepresušаn izvor energije koju sam uludo trošio! Imao sam ime i prezime, a nisam znao ko sam, kretao sam se brzo i odlučno, a nisam znao kuda idem, šta mi je cilj u životu! Opterećen formom, zaboravljao sam suštinu života! Porodica mi je pružala vaspitanje, hranu, biranu garderobu, ali materijalna sigurnost nije mogla da zameni nasušnu potrebu mog mladog bića. 

U našoj kući, emocije se nisu pokazivale, elegantno su se gurale pod tepih podrazumevanja! A Ljubav, ljubav ne treba da se podrazumeva, naslućuje, već da se daje i prima! Samo se u ljubavi živi, sve ostalo je laž! Kao emotivni invalid, nisam ni mogao da razumem ranjivi svet oko sebe! Nije me dodirivao tuđi bol jer je moja duša bila zatrpana materijalnom sigurnošću, što je još više učvrstilo moj egoistični stav o životu! Ali, čudni su putevi Gospodnji! 

Život koji sam pogrešno kreirao počeo je da kreira mene, da me spušta na dno, da mi pokazuje pravo lice moje ljudskosti, kojeg dugo nisam bio svestan. Kada je bolest počela da me otima od gordosti i oholosti, bol je postao jači od mog lažnog osmeha! Terao me je da razmišljam o duhovnom životu, koji je za mene dugo bio tajna! Vezan lancima nemoći, počeo sam da prizivam onog kojeg sam spominjao samo u psovkama. U jezivim, bolnim, besanim noćima, moje suze su razjedale tišinu, pitale su, osluškivale, molile, nadale se odgovoru... Uzalud! Noći su se ponavljale, tišine se nizale… 

Odgovor nisam dobijao, jer nisam bio sposoban da ga čujem, vidim, razumem. Ali, nisam odustajao čak ni kada su moji roditelji prihvatili surovo mišljenje zvanične medicine… Ostao sam sam! Samo je još nada tinjala u meni, u mojim mislima, u noćima koje su bile moje prosvetljenje, moja svetlost, pronalaženje svega onoga što sam, opterećen svojom gordošću, godinama izbegavao da vidim i razumem. Tek sam u nečujnom razgovoru s Njim naslutio odgovor. Bol je putokaz!  Samom sam sebi i zločin i kazna, i mržnja i ljubav, i bolest i lek! Izbor je samo moj!

Od tada, ja više nikada nisam sam…

Bratislav Rosandić

 

 

Komentari

Komentari