Foto: 
kaitlyn hansen

Brutalnost, opsednutost i...

Sedeo je zavaljen u fotelji, ispruženih nogu, sa desnom krvavom rukom na naslonu, levom držeći „cigaretu“, a blaženo zadovoljstvo prelivalo se preko celog unakaženog lica, dok je uvlačio u skladnom ritmu, dim za dimom, pravilno raspoređen, u pravilnim intervalima. Mrak je plivao po sobi, samo su svetlele tačke obeleženih mesta po licu, koje je skupljao kao suvenire.

U pojedinim momentima tupog zurenja u jednu neodređenu, besmislenu tačku, potkradao bi se iskeženi osmeh zveri, koja je tek u naznakama ličila na nešto što bi se nazvalo ljudskim obličjem. Možda se, baš tada osmehivao scenama, licima, brojeva koje je „obrađivao“ u „nečujnoj“ sobi, svih onih brojeva koji su pod silom zverske snage plaćali neposlušnost. Svaki novi bio je stepenik u hodu do vrha, gladijatorska žrtva surovog i nepopedivog... Večeras mu se učinilo da je dovoljno, da je kraj, jer posle toliko prinesenih žrtvi, on nema više šta novo reći, on je na vrhu odakle će slušati“legende“, dovoljno da nestane i sladostrasno uživa u dugim godinama sticanoj „slavi“.

Sklupčan u fotelji, spavao je, ako se to može nazvati san, jer zveri nemaju san, a on, otvorenih očiju, samo pokriva krv u njima, trza se na svaki šum iako to ne priznaje ni sopstvenom liku koji ne gleda, možda takva misao samo lebdi kroz mrak, baš  mrak, jer tada lutaju aveti. Otvarao je sa mukom desno oko čuvši ključ koji je otvarao vrata sobe koju nikada niko nije video, skoro niko, niko osim…

Elegantni koraci sklada približavali su se, kraj, tu na sredini ogromne sobe je tačka, tu stoji, a on...

Hitro, kao po komandi pocepanog uma, a nije hodao, dopuzio je ne gledajući, jer samo ona je ta pred kojom puzi, ponizno je obožava, uživa u njenoj moći. Iznad glave, priljubljene za pod, stajala je lepa, neobična senka, rasute kose, tiha, nečujna, ona senka koja nije morala bilo šta reći, jer on je sve morao znati, svaku njenu pomisao, svaku želju... Čelom joj dodirnu cipele, odjednom kao da ga je struja protresla, celo telo pokorne zveri, a ona veličanstvena, samo je ćutala uživajući u igri koju je ona izmislila, ispisala nevidljive stranice, nevidljivih pravila, ljubomorno čuvajući tajnu sobe, tajnu uma, tajnu tela, prećutani dogovor zauvek...

...мрак, топло, јулско вече, отворени прозори, кроз мрежу преливала се исечена светлост месечине. Пријатни остатак ноћи која ће се ускоро пробудити... На средини собе, под светиљком које није било, седело је тело, на коленима, одсјај се видео по унакаженим успоменама лица, а на „престолу“ каменог, унакаженог стуба, седела је нека сенка, митолошки лик, без осмеха, седела је на сопственом трону и чекала јутро...

Komentari

Komentari