Foto: 
autor nepoznat

Buka u njoj

Kada se čovek zagleda unutar svoga bića, oseti samo balast nemira i negativnosti što ga guši i štipa, sve reči izgovorene u žurbi, žustro i oštro padaju kao kamenice na glavu onoga ko ih sluša. Taj čovek otvrdne za sebe i potrebe svoje duše, smatrajući ispravnim jedino ono što drugi čine.  Tako je ona slušala svadju svojih roditelja, ne razumevajući razloge tolikog nesklada i vredjanja, da joj se u glavi mutilo i morala je da izlazi i da luta, zanoseći se pri hodu ko da joj se manta. Išla bi tako sve dok joj se u glavi ne bi sasvim razdanilo i ona bi nekako uspevala da vrati ravnotežu i osmeh kao da ništa nije bilo i da pozove neku drugaricu sa kojom bi pričala o dijamentralno suprotnim stvarima, a ne o onima koje su je tako pogadjale.

“Da li to večito ćutanje čak i kad se ne slažemo sa onima koji misle drugačije, kad nas strah i učtivo ponašeanje  koče u toj meri da ne smemo da se suprostavimo, da li to ne pravi od nas saučesnika?”, pitala se, ali je opet sve radila kako su zahtevali od nje, prateći liniju manjeg otpora.

Njeni malobrojni prijatelji su se divili njenoj smernosti i krotkosti, kako je lepo kod nje, njeni roditelji su bili ljubazni prema gostima, niti i jedne male naznake o suprotnosti karaktera, o kinjenju nje kao ličnosti, i u tome je naročito prednjačila majka, usadivši joj ideje u glavu da je ona ništa, nesposobna i šašava devojka koja stalno luta.

Kako bi pobegla od njihovog gundjanja, čak i kad je sve bilo pod konac, udala se rano, za slatkorečivog momka iz ulice, koji je delovao ćutljivo na prvi pogled. Toliko je bio škrt na rečima da joj nikad nijednu lepu reč nije uputio, niti dao ikakav poklon. Za svoj rodjendan bi sedela, očekujući da je obraduje, suludo iščekujući zrno nežnosti i sećajući se jednog tršavog momka, koji joj je na nekoj žurci, zagledan u nju, zatražio da igra sa njim i došapnuo joj: "Lepa si, Andjela." To je zapravo bio jedini kompliment koji joj je neko uputio i zato ga se tako rado sećala.

Osećala je prigušeno nezadovoljstvo, koje ničim nije pokazivala, radeći za druge, i večito ceo život sabijajući sebe, praveći se da ne sluša tudje svadje i prepirke, ali kao da je i sama bila izazivač večitih rasprava, učesnik bez svesne namere. Roditelji njenog muža su govorili da je ona glupa i tupa, nemušta, dosadna i sebična, prosta, ništa posebno, a onda je i on to prihvatio stalno je kritikujući.

"Kako si skuvala ovo jelo, bezukusno je, jel si ti čula za so? Neslano je, preslano, previše ili premalo ovoga ili onoga, kako si to obukla decu, jel mi idemo na vašar?" Što je više ćutala, izgledalo je kao da se slaže sa time i oko nje je sve više rasla buka... "Isprazni piksle, na šta liči ovo, prašina do dva prsta, ne umeš da peglaš, šta ti znaš uopšte, ništa...guska prava, pravcata guska.", svi su imali pravo sve da joj kažu, za svaku pa i za najmanju sitnicu.

 "Možda su u pravu.", bila je bezvoljna i utučena, i ovi su se svadjali kao njeni. "Kakva je to sudbina, ako ona uopšte postoji? Preuzmi život u svoje ruke, bori se za svoje snove." , pročitala je naslov u nekom ženskom časopisu, dok je čekala pred kioskom da kupi cigare mužu. "Koji snovi? Ja nemam snove." Od tolike spoljašnje buke usmerene ka njoj, nije čula sopstvene misli, njeno telo se bunilo pa je osećala slabost i utrnulost, srce joj je lupalo bez razloga.

Nije živela, a rešenje nije videla. Ti ljudi su joj govorili kroz snove, mučili je, bivali sve gori, pretili joj svi zajedno, masa udaraca padala je po njenim ledjima. Budila se umorna i isto tako, kasno uveče, padala je u nemiran san. "Kako se suprostaviti? Kako?!"  Kad je čitav život živela u senci, slaba i tiha.

Za vikend je otišla do majke, možda se promenila, nisu se čule zadnjih par dana, ipak kad je došla, umesto dobrodošlice, dočekala ju je rečima: "Opet se žalila na tebe. Kad ćeš se ti promeniti?",  nije morala da pita ko.

Ostavila je decu i otišla da se prošeta do nasipa. Hodala je žustro, ne gledajući gde ide, nataloženi bes i nemoć su rasli u njoj, nije želela da se vrati, ali kuda poći. Tip  samoubice svakako nije bila.  Zar da se ubije, a da nije okusila život,  večito pod tudjom čizmom, pod tudjim bremenom. Ophrvana teškim mislima, našla se na nepoznatom terenu, pošla je nekom stazicom i našla se pred šumarkom koji kao da se najednom stvorio tu.  Noć topla i vlažna spuštala se lagano, bila je gladna i umorna, pa je sela na jedan panj i masirala otvrdle listove na nogama. Nije bilo sitne leteće gamadi, nikakvi komarci, samo šuma, mirisna bukova šuma, nije bilo ni ljudi, bila je sama i slobodna, posle toliko godina najzad slobodna, samo što nije zamišljala baš takvu slobodu. Po prvi put oblak koji joj se nadnosio nad glavom je nestao, prosto nestao, osetila se ispunjenom.

Kad su videli da je nema, da je nestala, da je prošlo poprilično vremena od kako je otišla, svi su se uključili u svadju, vikali, uplašeni neki, drugi grubi, dok je njen muž samo ćutao, bezvoljan, znojav i masan, gledajući u vrh svoje cigare. Decu je,  srećom, pokupila tetka, tako da nisu morala da slušaju optužbe na račun njihove majke.

"Nije se valjda ubila?" kratko je rekla njena majka, bez nekog žaljenja, stavivši ruku na čelo, "Nije valjda ostavila ovu jadnu decu meni na grbači!"

"Ako jeste, to je stvarno glupo od nje, tako da nam uradi nešto, a mi smo svi bili dobri prema njoj, sve što smo joj govorili bilo je za njeno dobro.", nadodala je svekrva. Ni reči neke tuge, žaljenja. "Sad vam je dobra, svima vama, sad kad je nema.",  rekao je njen muž, kao da ona zapravo nije živa. Izašao je. Ostali su se pogledali i zaćutali.

Leto, toplina širi nozdrve i ona jedva diše i jedva se kreće, makar da je vodu ponela, koliko dugo šeta, i ta šuma, i reka, nasip, pesak... Samo malo da se odmori, zna kuda je pošla, zna kako da se vrati. Kako je samo žedna! Seda na meku travu, ispod drveta, veče je ili svanjiva?  Kad bi bilo malo vode! To je cena slobode, platiće je svojim životom, neka, ovde je bar lepše. Tišina, mir, divno je sve...

Oseća nečije ruke po licu i vratu, nema snage da otvori oči." Živa si, dobro je." Onda kao da leti, oseća vetar u kosi. "Hoću da spavam.",  kaže mu. "Hoću san bez buke."

Budi se u nepoznatoj sobi. Miriše slanina i pržena jaja, kafa, neko cveće, uplašeno se trgnu i skače. " Gde sam ja to? Ko si ti?", gleda u čoveka  koji mirno sprema doručak.

"Dobro došla.",  reče joj. "Jedi prvo, odvešću te kasnije do grada."

"Ali..."

"Našao sam te na kraju šume, spavala si, mislio sam da si mrtva, ali srećom… Ovde niko ne zalazi, osim  pecaroša. Ima par drvenih kućica, za nas avanturiste.", nasmešio se.

"Hvala ti", reče tiho, pognuvši glavu, "Ne želim da se vratim, ovde je takav mir i tišina, a tamo...", zaćutala je. Nije u redu da se otvara strancu.

"Pa možeš da se oslobodiš torture, Bog ti je pokazao put, samo treba da ga slediš." "Misliš da Bog postoji? Ne znam, ne verujem."

"Naravno da postoji. Daj sebi šansu da ga upoznaš."

Nikad do tad nije videla takvu smirenost i odlučnost. Buka u njoj se utišala.

 

Samo par meseci kasnije, pred strogom porotom koju sačinjavaju njena majka i otac, njen suprug i njegovi roditelji, stoji ona Andjela, nekadašnja senka, sad neka druga žena. Svi su u dnevnoj sobi. Andjela je obučena sasvim drugačije od klasične, nemarne domaćice, uska haljina do kolena, tamno-plave boje ističe njene bokove i tanak struk, štikle kakve u životu nije nosila, dvanaestica, kosa duga kestenjasta, puštena, diskretna šminka, gleda ih samouvereno. Godinama brbljivi, pognuli glave i ćute. Ona osluškuje tišinu, neverujući: "Želim da se razvedem.",  kaže mirno. Njena majka želi nešto da kaže, ali ona pruža dlan ka njoj."Kasnije majko. Dakle, dosta mi je više ovog slepca , kao i vas svih trovača koji mislite kako ja treba da živim svoj život. Skupila sam vas sve ovde samo zbog toga, nećete više morati da me gledate, da vam smetam, po decu ću doći kasnije, ovih dana."

Izlazi, iza sebe čuje žamor, ponovo svadja, prebacivanje, krivica, buka, samo buka, kroz svoje korake čuje delove rečenica, ali se ne obazire na njih, jaka je, onaj ko ima Boga uz sebe ne treba ničeg da se plaši, rekao joj je nepoznati onog dana kad ju je dovezao do kuće njenih roditelja. "Izaberi svoj put.", po prvi put je ispričala nekom muku svog života i našla je saveznika i prijatelja.

"Od plašljivice pretvorila se u goropadnicu", rekla je jedna od dve žene s kojima je provela tolike godine. 

Muž sedi zamišljen, pa ustaje i kaže:"Nisam znao da je toliko lepa. Baš lepa."

Komentari

Komentari