Foto: 
Chelsea Stirlen

Čarobno brdo

Na liniji blage uzbrdice ocrtavala se slika devojčice koja je gurala neka dečija kolica. Nespretno i uz dosta napora da ne izruči tovar lelujala je levo-desno. Nebo je još svetlelo iako je sunce zašlo. Mora da stigne do gospodina Merlina dok ima još po koja mrvica dana.

“Sekoooooo!”otegnuto progovori “tovar”kome su se samo okice caklile od straha, bio je to njen mladji brat “ja se bojim…hoću kućiiiiii !”

“Evo, još malo pa stižemo! Jesi li zapamtio? O ovome, nikome ni reč! Ovo je velika tajna i magija…”

Na te njene reči, dečak poče da plače. Devojčica zaustavi kolica. Znala je da će biti ovako, ali, bila je uporna u svojoj nameri. Pomoći će svom bolesnom bratu da ozdravi.

“Stefi, nemoj da se bojiš! Ti znaš da ne želim da te povredim, batice moj najdraži, kuco moja lepa.”reče nežnim glasom, pokušavajući da ga zagrli tako malenog i sklupčanog, ”Tebe seka voji, voji, voji!” Umirivši ga nastaviše put. Bila je i ona već umorna i po malo uplašena. Tamni oblaci su neobično brzo počeli da pokrivaju plavetnilo, kao da su se takmičili sa devojčicom imajući nameru da joj se narugaju zbog njene naivnosti, ali je ona, ipak, istrajala na svom putu: stigla je na čarobno brdo i to pre njih. Znala je, a i na kraju, pre par meseci je čula razgovor majke i tetke, da Stefiju nema pomoći osim da mu se desi neko čudo.

“Gospodine Merline, evo me, danas sam došla sa bratom i molim Vas da mu pomognete! “zadihano i plačnim glasom reče ogromnom drvetu ispred sebe. Bio je to stari, nahereni orah, jedino drvo na tom brdu. Krošnja zašušta. Devojčica raširi tanke ručice i obgrli stablo koliko god je mogla. Tihim glasom mu reče : “Molim Vas, na kraju Vi ste mi lično obećali pomoć i da je sve moguće! Eto, ne želim ništa od Vas od sada pa do moje smrti,”malo zastade, pa, se zamisli i nastavi,”ni gumenu lutku , ni šivaću mašinu, ni svilenu haljinu, ni prelepo, slikovno izdanje “ Princeze na zrnu graška“ koje ima njena najbolja prijateljica Doris”, tu su joj oči već bile pune suza, a usta iskrivljena zastrašujućim grčem od napora da ne rida na sav glas,”Etooooo, ništa od toga, samo spas za mog brata!”

Pogledala je upitno u ogromnu krošnju koja se sada mnogo jače njihala od siline nadolazećeg nevremena. Ona je to protumačila kao znak razumevanja njenog tajnog, čudesnog prijatelja. Oni tamni oblaci pojevši sve zvezde počeše ljutu bitku medjusobno. Sevale su munje, a vetar je postao tako jak da se devojčica uplašeno odmaknu od drveta  sa jednom jedinom misli da će gospodin Merlin da održi obećanje. Toliko je imala poverenja u njegovu magiju. Brzo zgrabi kolica i sjuri se niz padinu. Dobro je, Stefi je zaspao!

U daljini se čulo dozivanje njene majke. Onaj snažni vetar je prestao da duva da bi zavesa kiše pala na ceo kraj.

“Teaaaaaaa, Teaaaaaaaaaaa!”

“Evo me mama!”

“Bogu hvala! Pa gde si do sada? Dozivam te pola sata! Opet si išla na ono brdo? Ti si nerazumna devojčica, koliko puta da ti kažem da ne ides tamo, pogotovo kada grmi i seva! Vidi kako si mokra! Hajde brzo u kuću! Eeeej, ponesi Stefijaaaa! Vidi kako je natopljen…cccccc, ludog li deteta…”više sebi u bradu završi žena.

Presvučena, sa šoljom čaja u ruci sedela je pored peći i buljila u razigranu vatru. Trgnu se jednog momenta, svesna činjenice da njenog Stefija nema pored nje.

“Mamaaaa!” viknu uplašeno i nedovršivši misao dobi odgovor.

“Evo ti tvog Stefija! Iscedila sam celu kofu vode iz njega! Ti i tvoj lutak!”

Devojčica uze krpenog lutka i stavi bliže vatri, dok je majka sa dubokim izdahom ispratila činjenicu da ni sutra neće moći da ide na grob svog malenog dečaka.

Komentari

Komentari