Foto: 
autor nepoznat

Čizme od sedam milja

Deda Đura je otišao da se nađe sa jednim starim prijateljem iz mladosti. Sreli su se pre par dana u laboratoriji, gde su vadili neke rezultate. Nisu se videli skoro tridesetak godina, a nekada su bili nerazdvojni drugovi.

Vreme je činilo svoje, oženili su se, svako je otišao na svoju stranu, njegov prijatelj je odavno otišao iz grada. U laboratoriji su na brzinu razmenili brojeve telefona i dogovorili se da se nađu za par dana i da se natenane ispričaju.

Stigao je u restoran gde su se dogovorili, njegov drug je već bio tamo.

-Evo me. Izvini ako me čekaš dugo.- reče deda Đura.

-Ma ne, druže moj! Ja sam malo poranio, ali nisam dugo tu.- odgovori njegov drug Zoran.

-Pa, sad ćemo natenane da se ispričamo…mada, mogli bi i nekoliko dana da pričamo koliko se nismo videli. Da znaš, Đuro, često sam mislio na tebe. Bio si moj najbolji prijatelj u mladosti, ali eto…život nas otera daleko jedno od drugog. Nego, hajde počni ti prvo…pričaj mi o svom proteklom životu. -reče Zoran. I, deda Đura je prvi počeo svoju priču…o svemu otkako se oženio, pa do dana kada je postao udovac. Na Zoranovom licu su se menjali izrazi lica, od veselih do onih tužnih kada je deda pričao o svojoj deci i danima kada mu je žena umrla.

-Bogami Đuro…svašta si doživeo i preživeo. Mada ni ja nisam baš nešto bolje prošao. Ubrzo posle ženidbe smo otišli u Švedsku, ona je imala tamo neku rodbinu..pomogli su nam da se snađemo. Brzo smo se zaposlili, dobro smo zarađivali. I, onda smo posle dobili i dvoje dece, dve devojčice. Bilo nam je predivno u braku tih godina…sve dok nisu deca krenula u školu. Dok sam primetio promene kod nje, već je bilo kasno. Spetljala se sa nekim Šveđaninom…on se bavio politikom, i brzo je napredovao. Sa svojim vezama su brzo sredili oko razvoda braka, decu mi je oduzela...ubrzo je on dobio posao u Francuskoj u njihovoj ambasadi i otišli su tamo. Skoro sedam godina nisam video decu. - reče Zoran sa suzom u oku.

-Vratio sam se, pre par godina, i tu sam, više nigde ne odlazim. - završi on. Nekoliko trenutaka su proveli ćutke, ispijajući piće…svako u svojim sećanjima.

-E moj druže! Kako se život poigra sa ljudima. Nismo ni svesni, dok smo mladi i dok jurimo da osvojimo svet...svako misli da nosi one čizme od sedam milja sa kojima će sve preskočiti. Nismo ni svesni da život korača brže od nas i da, pre nego što mi skočimo, on je već jedan korak dalje ispred nas i smišlja nešto novo da nam oteža te korake. -reče deda Đura.

Sedeli su još dugo prisećajući se lepih trenutaka iz vremena kada su bili momci…sa nekim svojim snovima, nadanjima i kada su tek počeli da koračaju u čizmama od sedam milja.

Komentari

Komentari