Čovjek žena

Bilo je neko toplo ljeto na promorju, ona obična studentkinja, on mladi DJ, davno je bilo. Sjeća se samo njegove kose i njegove odsutnosti, ona u masi, on usamljeni junak novog tehno doba u elementu. Pogled iz daljine i želja da ga vidi ponovo.

Nije joj se ostvarila tog ljeta možda tek sledećeg ili onog tamo, tek nekako igrom sudbine opet ga je vidjela u jednom od gradskih lokala u koji je odlazila vraćajući se iz zima studetskih poprišta na odmor. Drugarica je radila u kafiću pa su skovale plan, napraviće dogovor, ali preko njegovog broja (u eri bez mobilnog telefona) za neki izlazak u grad. On kao posrednik upao je u klopku domišljate ženske igre, telefon je zazvonio, ona je upotrebila svoje najprijatnije tonove i dogovor je pao. Jedna noć. Sati su prebrzo prolazili, ona je ujutro putovala, odlazila, ni upoznali, a razlaz je već bio tu. Odužili su se razgovori preko telefona,molbe „ Dođi“, „ Pojavi se „

Nekih 6 mjeseci kasnije on se pojavljuje, opet na jednu noć. Ujutro odlazi, ne znajući da za sobom ostavlja dio sebe.

Devedesete, glad , bolest i nemaština uzimaju danak. On odbija njene pozive, molbu za pomoć, odbija mogućnost, odbija nju. Ona sama bez novca, bez prijatelja, lošeg zdravlja, onemogućena da se bori za dvoje, odustaje. Poneki susret pri kom se prave da se ne poznaju.

Doba interneta otvara mogućnost kontakta sa distancom, ni slika, ni riječ, samo hladna slova na bijeloj pozadini. On i pita i ne pita, želio bi da zna, ali ne želi da čuje. Ona tiha u svojoj uvrijeđenosti i ubjeđenosti da joj je jedan život dužan ostao. Dani se mjenjaju u godine, godine u decenije i na pragu novog doba poneka poruka, par ubrzanih plašljivih susreta u kafeu žureći sa posla na posao, nedorečenost ostaje i nakon odlaska kao da samo sjenke prošlih dana ostaju za stolom, da se popije još jedna pa da otvoreno popričamo. Oni odlaze u tišini.

A onda jedan neobavezan razgovor preko poruka i priča se nastavlja ovako:

"Da li bi se ti udala za mene, formalno i mogla da podneseš da ja u tom braku uđem u tranziciju pola u kom bih išao na hormonske terapije i potrebne operacije da postanem žena? Dugo te znam. Znam tvoju snagu. Znam tvoju posvećenost. Vjerujem u tvoju podršku. "

U usamljenom razgovoru jedinom par godina, on upita. Nju samu pitanje nije iznenadilo, zateklo možda.

Negdje je ispod njegove vanjštine hladnog uvijek osjećala jedno tiho biće neusaglašeno sa sobom i zahtjevina okoline, nije znala gdje je tačno taj prevoj, taj pregib, ta premostiva napremostivost neomogućenog razvoja u željeno, ali ga je kao žena ipak naslućivala.

Trebalo joj je malo vremena da promisli razgovor i oblikuje u misao spremnu za osudu ili razumijevanje. Da li uopšte treba da bude osude i zašto joj to prvo prolazi kroz misli, možda zato što sebe vidi kao tradicionalnu  i zašto se tradicionalno, a ona to jeste, uvijek podvlači pod misao o osuđivanju?

Ko razmisli neće baciti kamen. Možda je sada, iako prekasno, dobila odgovor na neka pitanja koja su je godinama progonila. Vaspitana tradicionalno, možda altruista i humanista, stabilna i pouzdana, kroz najteže vrijeme odricanja i nemaštine dokazala je da je jača od nedaća koje je presreću. Podiže porodicu i djecu uči da je svijet jabuka i da su svi ljudi na njemu dobri, da u svakom od nas postoji zrno dobra, ali na njega ne računa , mada sama pomisao da postoji ipak daje nade.

„ Gledao sam film o muškarcu koji je promjenio pol, baš me pogodila ta priča, natjerala me da razmisim o  sebi, ti si uvijek bila jaka žena, šta bi se desilo da smo ostali zajedno, da li bi tvoja dominantnost uticala da se ja promjenim, da li bih se ranije uz tvoju pomoć ili podsticaj na to odlučio, da li bi mi pomogla?“

Nastupila tišina odjekivala je u svim uglovima poimanja. Da li ga voli dovoljno da bi mu izašla u susret? Ne kao partnera, godine neviđanja su napravile jaz, već da li u njoj još tinja dah onog sjemena davno posijanog u njenoj utrobi? Da li je potrebno da voli da bi mu pomogla?  On nije pomogao njoj kad je njihova budućnost bila na kocki i njen život.

Da li bi to uradila zbog sebe, kao djelo u ime dobra koje bi joj obilježilo život? Zato što je radoznala? Zna da se može uhvatiti u koštac i sa sredinom i sa društvom, čak i sa sobom, a sa njim?

Ne jedna, hiljadu tema otvorenih u jednoj patnji. Kad različito potraži uporu u tradicionalnom i stabilnom.

Potražiti pomoć podršku tako daleko od njegovog svijeta, od njegovih ideja, od njegovog načina, udariti temenje novog života u maglovitoj močvari teških uspomena i nedokučivog pitanja:“ Hoće li pristati?“ Jednostavno je znao, ne iz ljubavi, iz nekog čudnog karmičko svemirskog spoja individua, iz neniknuća jednog sjemena, znao je.

Svojim povjerenjem joj je ukazao na širinu koju nije znala da posjeduje, osjetio da je spremna da napravi korak za njega i za ljude poput njega, ona obična žena. Imati razumjevanja za različite, ali uvidjeti da je tradicionalno i stabilno dovoljno jako da ponese i sačuva osobu u njenom razvoju, koliko jako da je slomi, toliko jako i da je sačuva, kao rijetkom egzotičnim biljkama samo treba prilagoditi uslove, malo se prilagoditi drugačijima i ne nametati ništa formiranim osobama već usaditi djeci sigurnost u svoje izbore.

Lakše je voditi nego ispravljati . Pa i ako budu drugačiji neće tražiti uporište u drugima već imati snagu da se izbore sa demonima u sebi.

„ Hoću,“ rekla je. Prepuštena svojim demonima na igralištu dobra i zla.