Foto: 
Kruger Fotografie

Crni

Budio se dugo i teško. Najpre je osetio da vlada svojim rukama. Nespretno, ali je ipak uspeo da pomeri podlakticu. Ili mu se tako činilo. Prsti su se kretali malo teže, ali je to pripisao finoj motorici, pa se nije posebno oko toga zamarao. Noge je osećao i verovao je da to nije samo laž svesti koja pokušava da zavara telo da je sve u redu, već je nakon par drhtaja butnih mišića zaključio da je i to na svom mestu i odustao od daljeg naprezanja. Oči nije mogao da otvori. Nije imao neko logično objašnjenje, osim toga da verovatno još um nije u stanju da se sretne sa stvarnošću, pa je čekao.

U toj dokolici pokušao je da se priseti svih detalja događaja koji ga je doveo u ovu poziciju. Tog je jutra bio posebno nervozan. Njegov pas takođe. Javila mu se ćerka iz grada da neće uspeti da dođe na slavu te nedelje, pa joj je jako zamerajući na tome i sinu u telefonskom razgovoru rekao da ne mora ni on da se pojavi i da u stvari niko ne mora da dođe ako im to predstavlja toliki napor. Crni, njegov čuvar imanja, lajao je više nego obično. Verovatno, da se mogao pitati, ni on ne bi bio tu gde jeste. Nije mnogo Mario za njega, s obzirom da ga je dobio od prijatelja iz susednog sela, čija je kučka okotila deset štenaca, sasvim slučajno, jedne noći. Čovek je sasvim normalno krenuo da ih sve baci u reku na izlazu iz sela, kada se on pojavio sa svojom unukom koja je, na prvipogled u ruke prijatelja, u kojima je bilo nekoliko štenaca, vrisnula iz sveg glasa. Pas mu nije trebao, ali se ljubav unuke lako kupila tog jutra, te je tako Crni završio u njihovom dvorištu. Unuka je popodne otišla kući, a on je ostao sa psom kojeg nije ni hteo, ali sa nadom da će maker zbog toga sin češće navraćati. Još jedna u nizu grešaka. Ni ovog puta nije uspeo da kupi ljubav. Nikada ga nije voleo. Stalno bi ga podsećao na činjenicu da mu je bio loš pazar. Nije dovoljno zadivio unuku, a nije ni ispunio svoju svrhu. Doduše, trebao mu je biti zahvalan što ga je spasio sigurne smrti. Bez obzira na tretman i lošu hranu. Psi su pametni, morao je znati da mu je lanac i parče hleba bolje nego reka. A nije znao. Glupo pseto.

Dobro ga je iznervirao, jer je lajao od same zore, pa nije mogao da spava. Tako nenaspavan i nervozan, ugurao ga je u auto i krenuo u susedno selo da ga ponudi nekom kome će nečemu i služiti. Seća se da se iza krivine ni od kuda stvorio kamion. Loši refleksi i užasno jak tresak. Pretpostavka da je tako završio u bolnici i da se sada nalazi u njoj, budeći se iz anestezije, bilo je sasvim logično objašnjenje. Pokušao je još jednom da otvori oči. Neuspešno.

-Doktore, čini mi se da se budi. Jadničak.

Sluh je znači bio sasvim dobar. Ali zašto jadničak? Da nije, ipak, izgubio neki deo tela, ili mu je lice unakaženo, ili možda neka unutrašnja povreda koja će mu zauvek onemogućiti život dostojan čoveka? Sada je već počeo da paniči. Pomerio je ruke i probao da dodirne telo. Nešto je bilo čudno. Noge su malo bolje slušale. Probao je da opipa svoje lice, ali mu nije uspelo. Nekako se to pomeranje svelo na neartikulisano kretanje bez poznatog obrisa. Napokon, otvorio je oči. Sestra je u zelenom mantilu stajala pored njega, a doktor je upravo ulazio na vrata. Nekako mu je bila bleda ta slika i nejasna, bez boja, ali je bio srećan što vidi.

-Da vidimo šta mi tu imamo. Momak i po, zar ne? Dobar si ti đavole, imao si mnogo sreće. Tvoj gazda i nije, baš. Žao mi je ako si ga voleo. Šta ćeš. To ti je život. Bićeš ti dobro, vidim ja.

Potpuno zbunjen, instinktivno je skočio sa kreveta na sve četiri noge. Počeo je da se pijano vrti po sobi, još uvek omamljen i prilično nestabilan, sve dok nije došao do vrata koja su bila širom otvorena, a sa spoljne strane cela u ogledalu. Vrisnuo je. Čuo je lavež.

-Crni, ti si……. jasam…….. šta se ovde, zaboga, događa………… kako……… - vikao je, a u ušima mu je odzvanjao samo lavež.

Rečenica:“Bolje je i lanac i parče hleba, od sigurne smrti.”, sada je potpuno drugačije zvučala. Kao horror priča, u najmanju ruku.

Komentari

Komentari