Da pogasimo šumove?!

Odavno je jesen pogasila svoje šumove... Nebo se opilo hrabrošću, spremno da dočeka nešto drugačije a opet  isto.  Sunce je ispisalo zlatnim nitima nove znakove i povezalo konce života.  Na stolu žuta ruža i knjiga iz drugog vremena. Da li možeš zaboraviti?  Mislim da to nije moguće,  jer svaki zaborav krije određenu dozu sjećanja, dok su ti misli napregnute i teške. Nije neka filozofija, priznaj! Toliko toga na leđima umornih igrača, oni poput  mrava iznose svaki teret. Više nisi siguran gdje si, samo znaš da si mnogo jak i hrabar.  Hrabrost je mudrost, dok je mudrost  ta koja nam mnogo nedostaje. Kao u prolazu, vidim slike, osjećanja i sve te slatke boli.  Mi se rađamo s njima, dok neki umiru s njima. Pitanja su se otvorila kao kule odbjeglih karata, dva čovjeka gledaju u oči i traže spas. Sjećam se heroja, mojih heroja. Neki su dalje tu, žive, dišu i bivaju dio mene. Dovode pozitivne misli, njihovo lice je načinjeno nježnim bojama, svjetlosti obojeno lice mojih ratnika. Čvrste ruke i veliko srce, oči kao sjaj neba. Posmatram lice čovjeka koji je prislonio čašu hladnog vina na tople obraze. Pogled vječitog sanjara, boema i ozbiljne lutalice. Bio je to jedan od onih života, tamo gdje nema kraja, postoji početak. Nije kasno zagrliti nekoga, priznati poraz i biti spreman na pobjedu. Čini se da to rade ljudi načinjeni od svjetlosti.    

Nikad bezbrižnog čovjeka, a ni čovjeka bez boli. Čini mi se da život nameće takvu igru. Jednostavno si spreman onda kada doživiš poraz, kada te sruše, slome i polako “brišu”. Tada shvatiš da je još jedno more spremno za nove mornare. Teško ti da priznaš kako više taj mornar nisi ti. Tražiš načine da budeš što bolji mornar života, onda se uhvatiš u koštac sa okeanom. Tako nalaziš sebe, boje života i to sve na granici suza i smijeha. Želiš da izađeš kao apsolutni pobjednik, ostvariće ti se. Samo što tamo negdje blizu srca postoje tihi udarci koje ne vidiš, ali ih osjetiš. Sve to zarad nove pobjede i izbjegavanja trajnog poraza. U životu ništa nije trajno, tvrdim. Ljudi pronađu smisao, zatim ga polako gube. Traže tragove života u potpunom blatu, gdje postoji hiljadu lažnih tragova. Pitanje je kako pronaći pravi?! Sve su to igre bez riječi. One se bore protiv teškog ratnika, to je osjećaj. Prolazim kraj rijeke koju zovu izvorom života.  Osjetim dodir Košave u svojoj kosi, ona me onako mudro i pobjednički drži. Ne pušta uvojke kose, dok mi na licu naviru suze bez povoda. Dok krećem putevima nekog novo početka, vidim sve boje jeseni. Sve je ostalo isto, čak su boje života iste. Vedrina, sreća i neobuzdana radost nad novim životom. „Zdravo, to sam ja, spremna da uhvatim svaki list jeseni i preslikam ga na stranici vlastitog života.“  Na staroj klupi života odiše nova mladost. Nema tu mnogo razlike, danas su to neki novi klinci, stara klupa i tuđi san. Upoznati heroje života onda kada to prestanu biti je mnogo bolje, jer ćeš tako naučiti šta znači bol. Dolazim u neki novi svijet opijena licem prošlosti. Vidjela sam tada prvi put lice prave iskrene obmane, ona me sačekala hrabro i sa dobrodošlicom. Ispred tebe je još jedna čaša crnog vina, kap koju treba dovesti do vrha. Čini se da tada moraš biti dovoljno spreman da zaboraviš. Kada zatvoriš oči, vidiš božanstvenu rijeku, onaj isti kej koji više nije tvoj. Šetaju sada tamo neki drugi ljudi, gledaju most života i prate već poznate niti života. Biće tu još mnogo dragih, talentovanih i dobrih ljudi. Oni će biti dio radosti, neizmjerne sreće i volje za životom. Spremni za mnogo teže i gore bitke od onih za koje su stvarno predodređeni. Osjetiće onu veličinu mladosti, ljepote, tragova života i biti spremni za neki od tuđih života. Imati neograničenu hrabrost i biti spremni da zagrle novi  život. Kad sve to prođe, oni će shvatiti jedno. To je ono što ih je vodilo do cilja!

Ostajemo samo kamenčići u mozaiku raznih života, kupimo tragove suza, sreće, radosti i potrebe. Biće to poseban kamen, lijep za oko, čvrst i snažan. On će uvijek biti samo obični kamen, nikad neće činiti mozaik potpunim. Shvatiš da nikad nećeš biti dovoljno dobar u očima drugih, ali je kasno usvojiti tu mudrost. Ponekad ljudima nije dovoljan jedan život da shvate koliko mudrost nije potrebna. Na putu gdje ti se stopala lome, krvare i trpe bol, koljena nemaju pravo da posustanu. Samo klecaju onako kukavički i slabašno. Koračaš, pratiš crteže po nebu i tražiš mapu među zvijezdama. Gledaš u nešto što je bilo tvoje, danas je postalo svačije. Nemaš pravo da se buniš, došao si u svijet gdje treba biti mnogo veća zvijer, još ako to ne posjeduješ u sebi, gubiš šansu za pobjedu. Znam samo da će nježnost biti dio mene. Hrabrost se gubi, dođe i prođe. Nikad čovjek ne treba ostaviti nježnost, ljepotu i snagu. Ja vjerujem da će nježnost ostati mlada. Zauvijek!

Ivana Lakić