Foto: 
wintersoul1

Daj nam sunca

„Čiko, imaš li pet dinara? A deset?... Nema veze...Za čarape mi treba, hladno je, mnogo...“Dva vlažna crna oka, stara pletena kapa neodređene boje iznad njih i sivi olinjali šal oko vrata. Tanki kaputić, dva broja veći, trenerke s rupama na kolenima i pomodreli nožni palac koji viri kroz nešto što samo liči na patike. Na minus dva, Celzijusa, ispred ulaza u veliku pijacu na kojoj ima svega. Da se kupi.

„Teto, oćete da mi date pola te kifle? Gladna sam. Ne, ne, neću pare. Neću, kad vam kažem. Dođu i uzmu mi. Samo kiflu.  Kiflu mogu da pojedem, pare ne mogu... Hvala, mnogo vam hvala...“ Zamršene crne kovrdže vire ispod kapuljače izgužvane vetrovke iste boje kao dva parčeta tankog kartona na kojima sedi i greje granitne pločice stepeništa poznate osiguravajuće kuće, koja osigurava sve, sve osim sreće.

„Gospodine, imate li dve cigare? Samo jednu bar... Ne treba mi šibica, hvala. Nije za mene, već za druga. Njega sramota da zatraži. Eno ga, greje bolesne bubrege uz radijator, u čekaonici. Ja sam mlađi, mogu mraz da otrpim, čekam voz... Možda će nekom trebati nosač za kofere... Kad stigne poslednji, poteraju nas odavde,  moramo da se sklonimo...odemo negde da spavamo. Kako gde? Pa, bilo gde... Nebo je jorgan, a zemlja dušek. Ceo svet je naše prenoćište.“ Borama živopisano lice, starije od godina koje zaista ima, umorne oči i žuljevima overen dlan na koji stavlja polupraznu kutiju Winstona. Otvara vrata čekaonice i maše starcu koji drema na klupi do vrata, na koju niko neće da sedne iako je čekaonica puna. Jer, nesreća je zarazna bolest.

„Dobro veče, imam neke recepte, koliko bi to koštalo?“ Apotekarka prevrće očima, kuca iznose , mršti se, kuca ponovo...“Oko dve hiljade... Ako uzmete zamenu za ove kapi, onda hiljadu i osamsto.“ kaže ravnodušno i vraća recepte. „A koliko koštaju kapi? Samo sto pedeset dinara? Dobro, uzeću njih i jednu tablu Brufena... Valjda ću imati dovoljno.“ Dva- tri minuta mučne tišine dok broji sitninu i ispravlja nekoliko izgužvanih papirnih novčanica, uzima kesicu s lekovima i zahvaljuje, tihim, astmatičnim glasom. Apotekarka ne čuje, zvoni joj telefon.  Inače je 31. decembar, veče, još pola sata do kraja druge smene, treba joj bar sat vremena da se spremi za doček...život ume baš biti težak, ponekad!

„Halo, hitna pomoć? Molim vas, mom ocu nije dobro, ne znam šta da radim!“... Tu-tu-tu-tu-tu-uuuuu... Posle sedmog pokušaja, glas s druge strane linije, nimalo ljubazan, kaže :“ Pa šta vi mislite, da ste vi jedini koji nas zove?! Pola grada je rešilo baš sad da se razboli!“ Taksista ispred ulaza u zgradu vam ljubazno nudi pomoć dok pakujete oca na zadnje sedište i u žurbi hoćete da preko njegovog štapa zatvorite vrata  Renoa koji je prešao zilion kilometara i niste sigurni da li će izdržati još tih četiri do Urgentnog... Detonacije, sve učestalije, Bejrut iz najboljih dana.

Parking ispred viđenijeg prestoničkog hotela, uredno složene, izglancane limuzine, poneki opasan momak u crnom tu i tamo, blještava svetla i preglasna muzika, zavidljivi pogledi preko ruba podignutih čaša šampanjca i osmesi koliko botoks dozvoljava, vrhunski izbor namirnica za specijalni svečani jelovnik, red kiča, red sendviča... Koliko će toga završiti ujutru u kontejneru iza parkinga proveriće nekoliko registrovanih sakupljača sekundarnih sirovina koji imaju pristup istom...

Ne baš najbolje ozvučenje, pomalo pripiti muzičari, zatalasano more glava ispred bine i petarde, petarde, petarde...

Pozlata sa ikona i sav sjaj renoviranih hramova i svi vatrometi ovog sveta ujedineni u težnji da osvetle mrak... Ali mrak se ne osvetljava spolja. Samo iznutra

Komentari

Komentari