Foto: 
autor nepoznat

Dakle, ispali ste ponovo budala (pisma iz zaliva šesti deo)

Ne slušam ni sebe, ni druge, možda bi ipak nekoga trebalo poslušati, Nikoga na primjer, on siguno zna sve o tome.

Kad uporedim sebe i druge dođem na ideju da bi od svih trebalo odustati, ne zbog sebe, nego zbog drugih, na kraju povlačeći se iz njihovih života činim uslugu sebi.

Kako prestati vjerovati svoj zdrav razum?

Kad dovoljno puta ispadnete budala, kad vam se učini da ste vi uvijek taj koji prijateljima iznova čini usluge, kad vam se čini da ste nekako uvijek najmlađi ili se bar tako prema vama ponašaju i ako vam se učini da oni kojima vjerujete čudno sklanjaju pogled kad prolazite dok ćaskaju sa nekim poznanikom , ozbiljno se zamislite, došlo je pravo vrijeme da mućnete klikerima.

Slobodno počnite da se preispitujete gdje ste pogriješili, sigurno nećete naći ni jedan razlog da opravdate druge, ma koliko se trudili da nađete grešku u sebi, dakle ispali ste ponovo budala.

Nakon ovog zaključka krajnje je vrijeme da prestenete vjerovati sebi.

Moguće je da su vas jednostavno previše dobro vaspitali, što automatski znači da vaše moralne norme nisu u skladu sa okolinom i da su vaša vaspitna načela od vas samih već više puta dovedena u pitanje. Sigurno je da ćete svoju djecu i dalje vaspitavati u istom duhu, u koji ste i sami razočarani, uporno im tvrdeći da je ispravan put pravi put objašnjavajući naknadano da taj isti put nije baš najbolji izbor ponekad, ali da se u njemu možda kriju ključevi vječnog blažensta i samospoznaje, ali samo možda.

Onda shvatim da je pravo vrijeme da se okrenem sebi, samo sebi i stvarima kojima se radujem, dozvolim sebi da uživam čitajući iznova neke knjige koje su me u mladosti radovale, dozvolim sebi da se porinem u kadu punu pjene koja se izliva i potapa pločice u kupatilu, dozvolim sebi da uživam u zalasku sunca, onako lagano kao kad ispijam prvu jutarnju kafu, pa i kad toplota nije ista, i miris se lagano mijenja, ja i dalje uzivam u boji i smislu koji za mene ima, buđenja.

Volim i samoću. U samoći čujemo svoje misli, vodimo dijalog sa unutarnjim ja, pitamo i dobijamo odgovore. Ne moraju to biti neki neprevaziđeni odgovori o suštini dobra i zla, tek prepiska misli sa sjećanjima, vrteći se i preplićući pokušavajući da dobijemo odgovore.

Ponekad sebi dozvolim čudne snove koje godinama pamtim, a svakog jutra se budim okupana u one jednostavne koje ispunjavaju moji najbliži, neki prisutni, a neki samo prisutni u mislima.

Sanjam: u snu spavam i sanjam, svjesna da sanjam obraćam pažnju sebi da u snu koji sanjam da okrenem jastuk, vraćam se iz sna u san, pa na javu, budim se i okrećem jastuk na javi, jer kažu ako nekog sanjate okrenite jastuk nakon sna pa će i on vas sanjati.

Predaleko sam otišla, preduboko u san.

 Pišem, pišem mnogo, ne uvijek vedro, a ponekad i u stihu. Iz porodice sam bodograditelja i zidara, vješta sam rukama da stvaram, ali još vještija da konstruišem neobične stihove na još luđi način slažući čitave rečenice sa istim prvim početnim slovom svake riječi. Ja kao inžinjer stiha.

Ponekad pomislim, potpuno pogrešne puteve pratim, popločani požudom, pogrešnim potezima, prostim pobudama. Potom, prelistam prošlost, pred pogled prostrem pregršt pobjeda, pretpostavljam, postojanjem potvrđujem pravilnost postupaka. Proizvod prošlosti prosvjetljuje predočene planove.

Potom se sklonim pod okrilje magije i zamislim ritual iz neke bajke koji će donijeti oslobođenje i promjene.

Jedna koštica trešnje, prve ubrane u rano proljeće, da bude slatko i bogato. Jedan stuk lavande, da prevladaju mirisi plavetnila, svježine i širine. Sve to potopiti da prenoći u kamenom zdencu dok u njemu pupoljak lokvanja narasta, da donese napredak i okonča iščekivanje.

Dosadilo mi je da budem budala pa svašta sebi dopustim, najviše ono što me ispunjava i čini sretnom i svakoj budali poput mene preporučujem isto.

Učini sebe sretnim, tako će tvoje budalasto srce da nadraste sve tuđe mrakove, a mržnje će se same od sebe topiti iskrenim tvojim osmjehom dočekane.

Komentari

Komentari