Foto: 
autor nepoznat

Dan posle moje smrti, kada sam putovao

To je bio sasvim običan dan, ni lepši, ni ružniji od svih koje pamtim. Dobro se sećam baš tog prolećnog, bezličnog dana želeo sam da umrem. Kako? Jednostavno, da ispijem kafu, popušim dve cigarete, istuširam se, pustim svoju omiljenu muziku, zatvorim oči i... Misite da sam lud, ko mi daje za pravo da ja odredim trenutak smrti? Znao sam da je to taj dan, duboko u srcu, znao sam da više ne postoje tuge koje sam upoznao, kao ni radosti koje su me podizale do zvezda.

Sećam se da je bilo deset sati, naravno pre podne, mesec april, dan...zažmurio sam, ali nije lako išlo, nešto me je nagonilo da se prevrćem u krevetu, kao kada san nikako ne dolazi, pa činiš sve, brojiš, a ni to ne pomaže, ili što šta drugo radiš... I tako u nizu, bez misli, u praznom hodu, dogodilo se, odjednom, da baš tog...zaspim... Ne znam, stvarno ne znam koliko je trajalo moje umiranje, samo znam da je bilo bez bola... Osećao sam se lako, blaženo, leteo sam i uživao u svetlu, mirisima, osećao sam osmehe, prijatni zvuci su me opijali, uživaooooo sam u sopstvenoj smrti...

Otvorio sam oči, kažu da je bio neki drugi mesec, neki drugi sat, doba dana, ali meni nepoznato, kažu da sam se probudio...i ljudi koji su mi se možda činili poznati, bili su stari, ogrubelih lica, drhtavih ruku su mi mahali sa ulice, neke nepoznate ulice, a ja... Prva pomisao mi je bila, da sam u nekoj velikoj šali, da je sve ovo tako smešno, sledeća misao, kako li izgleda moje lice? Hitro sam potražio nešto, sećam se, to je valjda ogledalo, ne nalazeći ga obuzimao me je sve veći strah, od lica,ne, aveti??? Da li sam i ja sada star, pa me pomisao na to plaši, jer onog dana kada sam odlučio da umrem, imao sam čini se četrdeset i nekoliko godina, a to, to nije starost. Plašio me sopstveni susret sa sobom i životom, plašio, jer ga nisam želeo nazad. Ja sam umro, vratite me u onaj let blaženstva, ne želim da sam ovde i sada...urlikao sam u sebi, besan...

Komentari

Komentari