Foto: 
Stephen Wolf

Devojčica ispod prozora

Dragi moj, ovo je jedan od onih dana kada me proganjaju nemiri, kad s posebnim nestrpljenjem očekujem četvrtak, kad se u nekoj strašnoj sumnji zapitam hoće li ikada više osvanuti dan koji se tako zove. Ja naravno shvatam da je sve to nepotrebno ali kako pobeći od sebe same? Pobeći od sebe. Sad mi se neočekivano vrati u sećanje nešto što Vam želim ispričati, dragi moj. Zapravo, odavno to želim podeliti s Vama a nekako uvek zaboravim.

Jednom, kao dete, savladala sam relativno jednostavnu tehniku kontrolisanja snova. Tada sam bila zaljubljena u onog dečaka iz vile Bensonovih.

Sećate li se Vi mog dragog Bensona? Možda ne...

On, moj mali Benson,  uvek je gledao s prozora vile ali nikada nije izlazio napolje. Mi smo se okupljali na stazici ispod tog prozora i tu često igrali školice pre nego odjurimo gdegod. Mladi gospodin Benson je uvek bio tu i gledao. Mladi gopodin Benson je gledao s prozora pravo u moje oči. Stala bih, kao hipnostisana i zurila u njega. Ne znam koliko dugo, činilo se kao večnost. Ja sad, ovako iskusna, mislim da to i jeste bila večnost ali da su samo neki trenuci večnosti poklonjeni nama, s razlogom. Elem, kestenjaste oči mladoga Bensona kotrljale su se ispod mojih kapaka i ja sam, gledajući netremice u njih, osećala neke tanane impulse pod kožom. Ti impulsi su se širili, poput energetske izmaglice i okruživali me. Mladi gospodin Benson me je zagrlio, nežno, nežnije od majke, zagrlio me je svojom energijom. Ne znam koliko je sve to trajalo jer se meni činilo kao da je neko zgusnuto i nemerljivo vreme proteklo kraj nas. Kad sam se trgla znam da sam se uplašila misleći da je možda prošao čitav moj život a da ja to nisam primetila, nego sam ostala tu, zakovana i skamenjena pred kestenjastim očima dečaka na prozoru.

Nije bilo tako. Bilo je suprotno tome, deca oko mene igrala su se i ništa nije bilo drugačije nego pre tog u svemiru izgubljenog vremena. U meni je ostala neizdrživa želja da nastavim da gledam Bensonove oči i želja da me on ponovo dotakne, zagrli. Dan za danom i ja shvatih da ja živim čekajući ono vreme kad inače odlazim da se igram,  da vidim Bensonove oči, koje su me (Oh, dušo moja mila!) uvek čekale na istom mestu i u isto vreme.  Ritual je bio isti. Benson i ja buljimo jedno u drugo sve donde dok ne osetimo da su naše energije prošetale i zagrlile jedna drugu. U tom zagrljaju ostajemo onoliko dugo koliko i večnost, da bi  mogla sebe naslikati u nama, u par treptaja oka, u par puta po par treptaja oka, u nemerljivom treperenju naših očiju. Nešto me je vezivalo za Bensona kao nevidljiva svilena traka, neka tiha, lepa, treperava, nezaboravna ljubav. Sad se pitam, da li je Benson  zaista bio moja prva ljubav? Jesam li imala osećanja prema nekom dečaku pre Bensona? Ako i jesam, Benson ih je sve zasenio. Kestenje iz njegovih očiju zauvek je ostalo da se kotrlja u meni. Oživim to kotrljanje i aktiviram ga, evo i dan danas, samo pustim sećanjem na Bensonovu čistu ljubav.

Jednog od tih lepih, prolećnih dana, Benson je uzeo violinu i zasvirao s prozora. Sva deca, koliko nas je bilo, a bilo nas je,  zastali su i kao omadjijani slušali Bensonovu violinu. Sve nas je skamenio, sve nas je obuhvatio onim zagrljajem i podelio nam delić svoje čiste ljubavi. Usnili smo Bensonov san. A Benson je sanjao da se igra s nama školice, jer on je bio nepokretan, zauvek zakovan za svoja invalidska kolica. O, Bensone, mili dečače! Ako me negde tamo, gde god to bilo, ipak čuješ, znaj dragi Bensone, da volela sam te! 

A sada tako volim Vas, kao nekad Bensona. Sastajem se s Vama u onakvom zagrljaju, nekad čiste a nekad i nevaljale ljubavi. Po Bensonovom odlasku naučila sam se kako da ga sanjam. Sastajala sam se s njim na tom raskršću između stvarnog i nestvarnog, na tankoj liniji  gde je Benson mogao imati zdrave noge i trčati sa mnom, smejati se sa mnom i slobodno me grliti. Ja sam uvek bila sigurna da smo Benson i ja delili te trenutke. Za Vas, osećam isto. Pohrlim nekad kao da ste me oteli iz stvarnosti. Pohrlim dušom k Vama i predam se. O, kako Vas volim kad mi to učinite! Svaki put samo što ne vrisnem: „Uzmite me jače, povucite me snažnije, voljeni !!!“

Nekad se i sama nametnem, uvučem se u Vašu postelju, uvučem se u Vaš zagrljaj i tu se umirim naslonjena uz Vaše toplo telo, uz Vaš topli dah. Privijete me uz sebe i mirišete moju kožu dok spavate. Da li znate, dragi moj, Bensone moj? 

Oh, nije mi važno da li je moguće, da li je istina!!! Ja sam Bensona volela stvarnije nego ikoga! Ja sada volim Vas stvarnije nego ikoga! Hoće li više taj prokleti četvrtak, hoće li ikad išta sem tih ludih snova i četvrtaka meni da se dogodi? Jesam li prokleta? Šta je ovo što me ovija kao  nevidljiva svilena traka, tiha, lepa, treperava, nezaboravna?  Je li to  ljubav, dragi moj?

Zauvek Vaša,  devojčica ispod prozora.

Radojka Rea Sartori

Komentari

Komentari