Foto: 
Branislav Banković

Duplo golo

Kako jednom rukom da zahvatim sve reči odbegle od banalnosti? Raširiću prste da iscure interpunkcijski znaci? Izbaciću naslov, uvod i zaključak pa neka bude duplo golo. OK. Ostaviću samo otkopčane reči, mekane, bujne i razroke.

Topla, rana jesen. U polju, prerodilo. Vreli grozdovi, sunce, zrikavci i oznojena lica. Beremo snove daleko od puta koji vodi u grad. Dve žene i ja. Jedna je stara i dosadna kao kreštava kokoška, a ima oči na leđima. Druga je lepa i zgodna. Gleda me zrelog pogleda. Hoda bosa po travi u letnjoj haljini boje tirkiza. Topi se kao šećer na kiši. Med joj curi niz vrat. Prsti nam se prepliću nad korpom od pruća. Mislim da ne nosi donji veš, ali kako to da proverim kad je iza nas pijana seljačina na traktoru.

Već oko podneva u meni nema ničeg osim želje za njom koja se ne zaustavlja kao brzi voz. Gospode, pomiluj me grešnog i očisti od svake nečistoće pre nego što opet dođeš da crtaš granice dobra i zla. Ništa me neće sprečiti da je zagrizem kao jabuku. Ostavljam šešir na čokotu i krećem prema njoj tiho kao senka. Odbaciću i njenu haljinu, da priča bude još kraća. Nema gaćice. Bio sam u pravu. Poznajem svoju ženu.

Komentari

Komentari