Foto: 
autor nepoznat

Dvanaesta stolica

Jesenje jutro u gradu Fargo. Severna Dakota ume da bude hladna ujutru. Svetlo se pomalja dok se nekoliko sunčevih latica probija kroz noćne slojeve I najavljuje dan. Alarm na telefonu se oglašava najlepšim tonovima valcera, I daje ovom jutru dodatnu notu lepote, I osećaja doma I sigurnosti. Oseti se miris kajgane I majke kako zove da se siđe, jer je doručak spreman. Mlađi brat je već iskočio iz kreveta I vrišteći ushićeno trči hodnikom, pa onda dole niz stepenice do kuhinje. Tamo ga dočekuje brižna majka koja ga zaustavlja I opominje da ne trči, dok ga zapravo grli I ljubi. Njegov detinji osmeh se meša sa očevim čitanjem naslova iz novina kroz ironični smeh o bankama I direktorima. Majka, ovoga puta glasnije, zove Nemanju da siđe I opominje ga da više neće ponavljati.

Dok se seća ovakvih jutara, Nemanja gasi alarm na najnovijem modelu mobilnog telefona koji je dobio od šefa filijale osiguravajuće kuće za koju radi. Koliko ono beše radi dugo tamo…godinu dana? Da, jedna godina. Čini se kao večnost. Nemanja trlja oči desnom rukom I odahnjuje u ovo jutro još jednog radnog četvrtka. Naslanja se zatvorenim šakama na krevet, I savijen ostaje da sedi još koji minut dok se seća ovih uspomena.  Podiže obrve kao znak samome sebi da je vreme da se sprema, I odlazi umornim korakom do kupatila.

Telefon još nije pogledao, nema snage ovog jutra za mejlove dok prvo ne odagna umor sa lica. Gleda se u ogledalu I pokušava da vodom skloni podočnjake ispod očiju, međutim ne uspeva mu. Čak mu se čini da se pojavio još jedan sloj istih. Sad već imaju kesasti oblik. A tek mu je dvadeset I sedam. Ali dobro, makar nije kao kolega iz kancelarije... teši se dok povijen odlazi do kuhinje.

Još jedno tiho jutro, samo I pomalo usamljeno. Nemanja ispija kafu iz aparata koja se procedila kroz filter kako bi dobio najbolju kafu, dok drži šolju sterilno bele boje. Sija se na oštrom suncu koje lomi kuhinjsko staklo svojim tankim iglicama. Zagledan u daljinu, više se I ne trudi da oseti polet energije izazvan ovakvim prizorom. Prazan je, I nesvesno klima glavom u znak pomirenja.

Govori sebi kako je to život odraslih, kako je ovo za šta se on trudio, I kako bi trebalo da je ponosan na sebe. Kako je uspeo jedini iz čitavog kvarta sa Novog Beograda. On, mali Nemanja. Ko bi rekao da će od onog plavog đavola biti uspešni osiguranik, I to u Americi! Već sada unapređen, na koga je ponosan ceo dvadeset treći blok. Razmišlja o tome dok oblači kaput I uzima ključeve od stana. Malo ohrabren I ovoga puta uspeva da ubedi sebe da mu je dobro tu gde je, I da je nostalgija prolazna. Ona će nestati čim prestane da razmišlja o uspomenama. Otvara vrata I osmeh se pojavljuje na licu jer je shvatio da je zaboravio telefon na ormariću pored kreveta. Zapravo ga nije još pogledao od alarma. Što se Nemanji ne dešava često.

Vraća se do sobe užurbanim korakom, preskačući po dve stepenice, jer ne želi da propusti metro. Pomisli kako je u ovakvoj situaciji dobro što sebe tera da posle radnog vremena odradi spinning, iako mu to oduzima dodatna dva sata, pa se kući vraća taman na vreme za spavanje. Gleda na sat, moraće da požuri, zaneo se u svojim razmišljanjima, a ne sme sebi da dopusti kašnjenje na poslu. Ipak je on najmlađi zaposleni koji je postao partner za najkraći vremenski period. Ne može da zakasni, I to zbog ovakvog previda. Nemanja kori sebe na putu do sobe, I mršti obrve tako da mu lice sada poprima oblik svakodnevnog izraza koji ima poslednjih godinu dana.

Krajnje je vreme da krene. Uzima telefon I mahinalno ga uključuje da vidi da li će morati da potrči za metro u 7.15. Zastaje I seda na krevet ukočenog pogleda.

Stigla mu je poruka na WhatsApp-u. Grupa u koju dugo nisu stizale poruke. Na ekranu je slika njegovih drugova iz detinjstva, iz kraja. Stoje zagrljeni sa podignutim čašama, sa osmesima mladosti na licima, dok gledaju u kameru puni detinje sreće. I glasovna poruka: ,,Došli smo da proslavimo tri godine postojanja grupe na WhatsApp-u . Sećaš se tradicije? Konobar čestita svakom članu kako ko pristigne. Želi nam da dogodine pređemo na viber, I smeje se, jer smo napravili veće slavlje od momka za susednim stolom koji je dobio sina. Muzika koja je trebalo njemu da svira, celo veče je za našim stolom. Svi smo tu, usput smo se okupili, svako je došao kako je znao I umeo, ali smo na kraju uspeli svi da se okupimo. Rezervisali smo dvanaestu stolicu za tebe, I naručili smo tvoje omiljeno.” Poznati glas prekida zvuk tamburaša I vreva koja ga uvlači u obližnju kafanu, I tu se prekida snimak.

Nemanja je ostao neko vreme da sedi sa telefonom u ruci. Puštajući iznova snimak gledao je u zid. Propustio je metro. Kao I naredni. Kao I svaki metro do 9 sati. Onda je nazvao kancelariju I javio da će danas ostati u stanu. Ne oseća se dobro. Nije znao da objasni šta mu je, samo je shvatio da je danas najbolje da bude sam.

Komentari

Komentari