Foto: 
autor nepoznat

Dvojnica

U dugom putovanju kroz bezbroj pomisli, gde se susretao sa gomilom bezizražajnih lica, Igor M. je samo tražio da pronađe jedno, davno izgubljeno platno. Bio je to jedan poseban dar, koji su u jednoj noći ukrali nepoznati posetioci. I pored svih pokušaja da decenijama uđe u trag, nikako nije uspevao da pronađe dar koji je sebi darovao.

Naručilac portreta, koji je u jednoj noći pod okriljem tame duboko uspavane noći ušetao, ostavio bogati predujam i hitro, kao avet, odleteo iz zagušljive sobe, nikada se više nije pojavio. Razne priče Igor je mogao čuti, od banalnih, do onih od kojih se ledila krv, o svom nepoznatom posetiocu, ali daleko od toga da je i jedna jedina do kraja bila istinita. Možda najtačnija bila je ona smišljena u njegovim mislima, kada se tužno opuštao od sopstvene letargije. Ona da je to bio neko, ko je naručio portret voljene žene koja je...

„Portret želim. Dvojnica!“, pisale su na papiru izgovorene reči crnog plašta, crne maske, samo to i dovoljno je to... Nije ni bogata svota pokrenula Igora, nije ona bila motiv da brzo i vredno radi, čak ga je udaljavala od rada i bila je teret. I tako, dok su curili dani kao iz peščanog sata, on je nekada malo, nekada malo više radio. Skoro da je zaboravio i datum i sat posete, jer niko nije dolazio, kucao na vrata ili tražio ga, niko ni poruke nije ostavljao da ga podseti na to da treba, mora, što pre...

I, kako to biva, u besmislenom, običnom trenutku smene kratkih dana sa najkraćim danima, latio se posla vredno radeći, toliko vredno da ni sam nije znao kada u sećanju je poslednja scena koju pamti, dok u transu...

Posle mnoštva neprospavanih sati, u smeni najkraćih dana sa nadolazećim mirisom prirode, budio se svakoga jutra radostan, popravljao detalje i sanjao da možda taj živi lik, koji je samo njemu živ, postoji negde, ili je to ona, dvojnica, koja je na papiru čvrstim otiskom zabeležena, i...

Kroz prozor bifea zanemarivao je glasove oko sebe. Nije ni bučnija muzika remetila mir, čak ni novinski naslovi koji su svetleli sa papira koji je držao obema rukama nisu bili zanimljivi.

Nije bio ni tužan, ni ushićen. Osećao se opušteno, jer nekoliko dana ranije, u trenutku nadahnuća, euforije koja ga je obuzimala, samo je belinom prebrisao sva sećanja i istrgao iz misli reči. Tog trenutka najveće svoje delo je stvorio.

Nazvao ga je sneg. Sasvim dovoljno – mislio je – ono po čemu će ga pamiti su Sneg i Dvojnica i ništa više.

Završi sa šoljicom čaja, pažljivo vrati novine u pređašnje stanje i kroz naočare pogleda sebe u ogledalu... Ona je ispijala neki topli napitak. Ništa, kako je video, nije narušavalo njenu nemarnu opuštenost, nije do nje dopirala bučnija muzika, ni graja ljudi.

Prijateljski mu se osmehnu, dok se iskreni osmeh slivao kroz bledo čisto lice, uvojci crne kose prekrivali oči, osmeh i...

Komentari

Komentari