Foto: 
Christopher Paquette

Eja

Smetam?-odavno iščezao dobro poznati glas. Ćutao sam. Znao da dolazi da sruši utočište koje je naporno gradila. Da sve uništi za jednu noć. Njega. Karijeru. Svakodnevnicu. Sve što je gušilo njen slobodni let. Grabljivica je čekala noć. Osvetu. Strast. Žrtvu. Žrtva je uspela samo da izusti - Biću tu - i odbaci telefon.

Čekao sam sopstvenu egzekuciju. Dobro sam se snalazio noću, ali sa drugim grabljivicama. Ovo je bio poseban neprijatelj. Pun iznenađenja, iako sam odlično prepoznavao njen dah udaljen beskonačno milja. Telo je počelo da se grči, srce da lupa, oči da postaju sve veće. Zvono. Dolazi. Šta li donosi? Uspeh? Ne. Mudrost? Nikako. Nije to ta talična sova koju je nosila oko vrata. Donosila je samo nesreću i naredne dane pune čežnje i sivila. Zanosna, sva u crnom sigurna je ušla u stan. U novi život. 
-I dalje dobro izgledaš-dobro poznati rečnik okupatora. Da, i još bolje poznati osmeh. Hteo sam nešto da izustim, a kandže su vec bile na mojim leđima. Vrat u njenim čeljustima. Bez suvišnih pokreta žrtva je bila već duboko u njoj. Odavno neosećana toplina. Ritam serijskih grčeva. Nekontrolisana blizina. Bili smo na podu. Grčevito se branio želeći da umrem. Baš tu. Pod njom. Ispod krsta njenih raširenih pobedničkih ruku.

Ali mi nije dala. Tražila je još krvi. Uzdahe. Krike. Vrištala nad plenom, dok nije osetila moje potomstvo u njoj. I ovog puta me poštedela. Ne znam zašto. Nisam ni pitao. Samo se sklupčala i zagrlila svog glodara i zaspala mirno, opijena pićem iz moje aorte. Jutro su najavile neke mirnije ptice. Polusanjiv ugledah po sobi rasute peruške i jedan otvoren prozor koji se borio sa vetrom... 
Ušla je u svoju jazbinu, brižno poljubivši njega, spremajući svoju novu šminku za dan koji dolazi.

Radisav Rade Aničić

Komentari

Komentari