Foto: 
Sharon Flowers

Gerber

Svakog jutra na putu do pekare prođem pored cvjećare, obavezno moram proći i pored kafea iz kog mužjaci različitog uzrasta vrijebaju na žene koje prolaze. Vire, komentarišu, ogovaraju, gledaju valjda šta ne mogu imati, upoređuju sa onim što imaju kod kuće, iznova nezadovoljni sobom.

Pitam se da li im ženice kod kuće s punim pravom krv piju kad se, poslije nekoliko napornih sati provedenih u kafani, konačno vrate?

Vrlo često kupim sebi jedan gerber ili jednu ružu, isti oni gledaju kako ga ponosno nosim i ponašajući se kao da mi ga je neko drugi kupio, gurkaju se između sebe i pokazuju: “Vidi je kako se šepuri.”  Selo.

Danas cvjećarka ne dozvoljava da platim, ne, ne, to me ona časti.

Sjetih se davno, još kao student, radila sam na Sajmu, to je za nas školarce bio idealan način da za kratak vremenski rok zaradimo koji dinar i rasteretimo roditelje penzionere. Zadnjeg dana sajma, umorni sjedimo pred kućicom, već umorni i ošamućeni majskim suncem, koje je te godine odlučilo da nas sve kazni što gubimo vrijeme zarađujući umjesto da se spremamo za junski rok, dug prilaz možda i dvadeset metara, nas pet, šest djevojaka, menadžer prodaje Mađarica, gazdarica i par muških.

U daljini vidimo dječak kako nosi korpu punu ruža ka nama. Sve oduševljene imamo dovoljno vremena, dok on polako korača stazicom pod težinom korpe, da pogodimo kome korpu nosi. Menadžerki, vlasnici? Brankici, ona je najljepša, Nataši, ona je najatraktivnija? I sve se radujemo baš kao da će svakoj od nas biti uručen.

Nosač korpe prilazi. Izgovara ime, u šoku prozvana djevojka se ne okreće, sve ostale počinju da je gurkaju: "Za tebe je, za tebe je", zbunjena uzima ogromnu korpu, traži ceduljicu. Nema. Anonimno.

Deset godina kasnije će saznati da je jedan mladić stajao pored ograde uživajući u njenoj sreći. Koleginice jednako radosne kao da je zasvaku od njih.

Jutros mi cvjećarka poklanja jedan gerber. Žena ženi, iz jednostavne naklonosti iznikle iz kulturne komunikacije. Ne sjećam se kada sam posednji put na poklon dobila cvijeće.

Šta se desilo sadašnjim muškarcima, pa su postal tako uskogrudi, sebični škrtci koji računaju svaki dinar, broje vam svaku kafu koju plate. Ma, platiću je ja ,majka mu stara, samo ne predstavljaj tu tužnu kafu kao neku uslugu.

Skuvaću je sama sebi doma, samo da te ne gledam tako jadnog.

Ah, o cvijeću smo pričali?!

Šta da vam kažem, promjenila se vremena, ulazim u zgradu, stari travar i udovica sa prvog sprata minoilaze se sa mnom na stepeništu. U njihovo vrijeme žene nisu same sebi kupovale cvijeće: " Sama sam ga sebi kupila.", odgovaram na njihove radoznale poglede.Travar prolazi pored mene ljut: " Nema više muškaraca…”, zaključuje onako sjed, a svakako odavno ljut na cijeli svijet. Udovica, koja živi sa sinom, neženjom ,koji je odavno prevalio pedesetu i nijedna mu nije bila dobra, odgovara: "Kako nema?" Ubjeđena je da ono što gaji kod kuće spade u muškarace.

Pitam se gdje sam ja bila kada je sve otišlo do đavola?

Lijep mi je gerber, žena ženi, a muškarci gdje su nestali?

Komentari

Komentari