Foto: 
Luke X. Martin

Golem Srem, golema i muka (odlomak)

„Najzad će se zaratiti, kad vam ja kažem.“ govorio je moj deda. „Pitaću vas šta ćete onda da radite. Ići ćete i goli i bosi, a rintaćete kod gazde za činiju brašna.“

Ako ga po nečemu pamtim, onda su to ove reči koje mojoj, a ni ostalim dečjim glavama nisu mogle da poremete bezbrižnost  života koji se svodio na igru i čekanje da porastemo još malo, da bismo mogli bez problema, makar stojeći na stolici, da ukrademo teglu slatkog iz kredenca.

S jeseni, kad se skupe oko kazana, priče su se vrtele oko ratovanja i završavale istim rečima. Ti dani odrastanja  i danas su nešto najlepše čega se sećam. Nisu izbledeli ni najmanjim delom.

Taman smo porasli toliko da smo mogli da dohvatimo slatko i bez stajanja na stolici, u vreme kad smo se i mi i stvari oko nas promenile, priče su ostale iste, samo smo ih malo bolje razumeli; taman toliko, da u njima uhvatimo koju reč ili događaj zbog koga bismo se smejali. Onako, naivno i bezazleno, umišljajući da smo odrasli.

„Eto, toliki sam bio kad su me odveli na front. Sećaš se, čuvali smo stoku u Velikoj livadi.

Potrpali nas na neka kola i vele “ajde”. Od stoke nas odveli u rat. Majka plače, otac gleda, ali šta ćeš – rat je, ko te pita. Ne znamo ni de nas vode, tako ti je to vreme bilo. Putovali smo, bogami, dugo. Sa sviju strana nas je bilo. Niko ne progovara ništa, niti zna de je.

Dali nam puške i vele: “Pucajte”. Ja gledam, gleda onaj do mene... Niko nikog ne poznaje. Ne znaš ko je do tebe, samo vidiš izvrno se, pogino. Krv na sve strane. Plašio sam se, kako nisam, dete sam bio. A pusti Srem ravan, veliki, ne vidiš mu kraja! Da bi krtičnjak neki, čini mi se, bilo bi lakše, glavu makar da zakloniš.Nema, pusti Švaba navalio, ne da mira! Oni imali oružje i sve, a mi? Ono što nam Rusi doturili, ne valja ni za šta! Nikad nam i nisu bili prijatelji.

Svi  skupljeni s koca i konopca, mladi, gurnuli nas na taki front. Eee! Vele, ako pišete kućama da pišete kako je ovde dobro, da je sve u redu. A ko da piše? Niko ne zna, sve to čuvalo stoku, nije se školovalo. Neće onaj pismen da da svog sina, ne boj se, samo sirotinja, jer smo navikli da budemo gladni, žedni, goli, bosi... Nema, savlada te glad, pojeo bi kamen da ga je bilo, al nisi smeo ni to da takneš. Švabe popalile sve! Kuće gore, štale, salaši; decu ubijali, žene silovali, sve što se tu zateklo, nije im umaklo!

Pustoš ostavili, a mi brljamo po pepelu, pa nađemo ona, izgorela zrna kukuruza i to jedemo. Prljavi, znojavi, krvavi, oko nas samo lete glave, al’ otupiš, bre, nekako, pa i ne obraćaš više pažnju, nego radiš šta ti kažu, više te nije ni stra’, sve ti jedno.

Pobedili smo mi, nego šta, probili front, al’ teško! Debelo su nam Švabe u povlačenju to naplatile!

Dođem kući, nisu se nadali. Majka kad me vide, poče da plače, da me grli, ljubi, kuka, otac i on. Posle pitam:

 “De je Ljubiša?”. Majka kaza da su i njega odveli.

“De su ga odveli?” velim. Ona ne zna, sleže ramenima. Vidim otac ćuti...ne progovara ni jedne... Vidim ja šta je tu i velim da se sprema nešto za dušu.

Majka tek tad udari u kuknjavu! Kako  za dušu, vratiće se on, nemoj sine kad te molim tako da zboriš! Majko k’o  majka. I ete, nije se vratio, ona nikako nije mogla da se pomiri sa tim, al’ šta ćeš, golem ti je Srem, golema i muka, samo da se ne ponovi, daleko bilo.

I da, izgledalo je daleko i nemoguće, a ustvari, bilo je tu, pred vratima, samo vešto sakriveno...

Komentari

Komentari