Foto: 
autor nepoznat

Gotovo preslikan dan

„Potpuno isto, ovo je čudo.“, pomislio je ON. Na nebu, prekrivenom zlatnim zracima pospanog sunca, u pravilnom nizu, u potpunom skladu plovili su oblaci skoro pravilnih neskladnih oblika. Mirno veče se budilo, smenjujući predivan, radostan dan, upotpunjen i njegovim radosnim izrazom lica. Lica koje je bilo ispunjeno, zadovoljno, ni nalik...

„Ne, ne može biti, sigurno se varam...“ glasno je ćutao sebi u lice koje se odbijalo od stakla neopranog vozila.

„Možda je sve samo...“ ne izusti do kraja, spremljenu unapred rečenicu, odjednom na sledećem uglu, gde su se presecale dve ulice, odmah tu crv sumnje poče nagrizati ceo radosni dan... Razmišljao je, kada je poslednji put hodao ovom zaboravljenom ulicom i gle otkud da danas, uobliči se opsena, da tu, baš tu, pomisli to baš to, da se preseku godine nizova iza, sa nezamišljenim godinama unapred, u tački sadašnjosti.

Nepoznatom posmatraču lakonski bi preko usana prešla potvrda da je ovo mesto, ovaj trenutak baš preslikan, ali njemu, večitom sumnjivcu, dovoljno je samo da  treptaj oka zamrači oči, prelije mrak i razlije mrlje po trenutku pre.

Odjednom je nestao osmeh, ustuknuo je pred samo malenim dahom sumnje i dovoljno da ON počne u umu nizati moguće razlike, tražiti potpuno nebitne detalje, uvek spreman na sumnju i večitu letargiju. Odmah za trenutkom puta u sumnju otvarala se u mašta, široka ulica, ulica bez svetla, ulica sumnje. Dovoljno samo to da se poput kapi istopi celodnevna radost i nastao je prekid...slike bez slika, u čvrsto stegnutim kapcima još jače, jače su pritiskali kapci zenice, baš kao da uguše, nasilno zatvore, u prah pretvore...

Dugo iza ponoći, možda pred praskozorje, bio je ubeđen da to ne može i nije taj  dan, ne tada u vekovima, iza, jer vekovima je živeo osuđen da ne može nestati, jer morao je dočekati…

U  magli se nazirao lik mladog čoveka, ne starijeg, možda na početku tridesetih. Hodao je užurbano u susret njemu, dolazio je...nepoznatih godina, stariji, ali...

Na uglu ulica, pod oblacima koje su prelivali zraci, sve je bilo oblika, skoro da...nisu se sudarili u svojoj zamišljenosti, iako je bio dan. Prošli su jedan kraj drugog. Mislim da su neki oblaci koji su pratili njihove pokrete izazvali pražnjenje, ali nije bilo gromova. Bio je sunčan, pozni deo dana, gotovo...

Komentari

Komentari