Foto: 
Jeremy Nixon

Greh

Bila je noć. Mesec je obilno prosipao mleko iz svog srebrnog lica, začuđenog pogleda vernog pratioca svih zemaljskih tajni. Svojom brižnošću je grlio i njih dvoje te večeri. Stajali su jedan naspram drugog, ćutke, pognutih glava, dodirujući se vrhovima prstiju. Adam i Eva. Tišina se lepila za sve ne bi li doprla do srca koja su neobično jako odzvanjala Vaseljenom, tražeći sve moguće načine da ih smiri, ipak, ne dopre ona do cilja.

Šta je to? Zašto nismo kao ranije, jednostavno uronjeni u svakodnevno bitisanje bez stida, straha i osećaja krivice? Zašto smo uznemireni tuđim pogledom, osmehom, lasom strasti koja nas neminovno privlači jedno drugom, razbija na komadiće svesne nesvesti, ne da nam da budemo odvojeni i srećni u tome i to ne samo radi produženja vrste?

Pojavljivao se nov, nepoznat osećaj potrebe da se tela sliju u jedno. Probuđeni u nesavršenosti sopstvenih ljuštura neminovno su to i postali-jedno.

Stajali su i dalje na istom mestu, lepi, u tišini obećane, neslobodne ljubavi.

“Da li prihvataš odgovornost smrtniče i nevero? Da li si svestan greha koji ćeš počiniti tim svojim činom?”

“Da”, odgovori Adam.

“Da li si svesna nevernice bola i očaja zbog svog budućeg čina?”

“Da”, reče Eva.

Mesec se sakrio iza oblaka zapušivši uši oblacima koje je obilno nanosio iznenadni vetar. Počela je oluja. Strašan vetar motao je sve u razigrani fišek. Čuo se vrisak i rika uznemirenih životinja.

“U ime života i smrti, večnosti i konačnosti proglašavam vas Muškarcem i Ženom, ovde na Zemlji! Živite u svojoj ropskoj ljubavi, budite verni robovi jedno drugom dok vas Bog ne rastavi!”

Stišavalo se nevreme. Počela je da rominja kiša. Njih dvoje su i dalje stajali držeći se za ruke, pognutih glava.

Čistač ulice je posle oluje skupljao lišće. Jednog momenta odlučivši da napravi pauzu zapali cigaru i nasloni se na metlu posmatrajući ogroman spomenik u čijem podnožju je upravo stajao. Zagledao se u te dve kamene figure sa divljenjem. Čitavog života su na tom mestu, ne zna se ko ih je tu postavio, pa, čak, ni ko je autor dela. Sa lica tih pognutih glava kapljala je kiša kao suze iz njihovih očiju, a tek jedva dodirnute ruke govorile su o neminovnoj povezanosti u dobru i zlu, sada i zauvek. Dok se priroda oporavljala od strašnih posledica oluje, oni su i dalje stajali savršeni i netaknuti. Čistač ugasi cigaru i požuri da završi svoj deo posla. Mrak je, i Mesec se ponovo šunjao po zemaljskim pričama ne dajući mu da proguta sve oblike, jer taj mrak je nezasit i umeo je da pojede sve najlepše delove, slasno i sočno kao dete jabuku. Ipak, to Mesec nije smeo da mu dozvoli sve dok ne svane novi dan, e, onda će Sunce da se pobrine za svu lepotu ovog sveta, pa i za ovo dvoje, čije je suze sad Mesec uporno brisao svojim bisernim sjajem.

Komentari

Komentari