Foto: 
Daniel

Grot i amajlija

Na samom ulazu je vidjelo se koliko je pećina bila duboka, mukla tišina koja je iz nje dopirala dovoljno mu je kazivala, razmišljao je; da ulazi u kuću možda bi prag preskočio jer mu se činilo iz svake pore meljivog zida na njega gledaju neke prastare oči. Šapom je ugazio u blato dok je prilazio ulazu i sad za njim ostaje trag stopa, to mu se nije dopadalo.

Krenuo je ka unutrašnjosti, ne ulazi prvi put ovdje, ali iznova ima isti strah, učini mu se da zakorači u dubinu svoje duše gdje najteža jeza počiva, a opet tako poznat teren, iskonski, njegov. Hodao je tiho, ne proizvodeći zvuk, znao je ona još na ulasku zna da dolazi, tišina je bila njen sagovornik i došaptavala joj je šumske tajne nošene vjetrovima. U središtu pećine uz vatru i kotao prepoznao je njenu sjenu.

Da li je  ikada bila mlada? Da li je ikada bila lijepa? Da li je ikada bila voljena? Ruke su joj ličile na ogoljene grane , kosa izbubila sjaj poput poslednjih listova odbačenih pred prve mrazove, u oči nije smio gledati. Ta žena nije imala godine, zatočena u ovom kamenu i ona i njen vijek izgubili su pojam o vremenu, u muku izbe i vrijeme je možda sporije teklo.

Rukom mu je pokazala na mjesto na kom je željena da se zaustavi. Nikada nije bila stroga, ali je njen autoritet bio neprikosnoven do samih oboda njihove šume. Majka.

Kretala se polako hodajući vrlo sporo u krugu oko vatre, sjenka koja je pratila možda je nekada mogla biti mačka, sad je ili vrećica kostiju ili zaostao duh iz nekog davno izgubljenog tijela. Nije bio siguran na stopalima ima li zaštitu ili  joj se stopa u korijenje pokretno pretvorila. Za njom se vukla odjeća, pramenovi kose, prošlost, mirisi biljaka, pucketanje vatre.

Tiho je pjevušila, obraćajući se hrastovima koje će on sretati na putovanju. U ruci je držala nekoliko žirova koje je nakon svakog kruga bacala u vatru, pucali su dozivajući svoje očeve u podnožiju pećine, praveći pakt sa Stribogom i njegovim unucima, molila ga da utisne vazduh u svoj zvučni rog i dozivajući dobre vjetrove, tople i naklonjene.

Iz druge ruke čvrsto stisnute visile su kožne pantljike duge skoro do poda. Okrenula se prema njemu, prišla i otvorila šaku, na dlanu je vidio nepavilno oblikovani kamen sa rupama u sebi, nisu li takvo kamenje prošle godine seljaci na šljive vješali zbog boljeg roda, pitao se, ali se i sama misao zaledila pod njenim oštrim pogledom. Njegova je njuška naviknuta na otovrene prostore, mirise svježine i proplanka, ali kad se ona priblizi mirisi vlage, tek pokošene trave, žalfije i sušene lavande zamute mu njuh.

Amajlija je pažljivo vezana oko njegovog vrata, komadi kože koji su bili predugi srgnuti su oštrim pokretom ruke iako bodež nije vidio ni čuo, okrećući mu leđa ova žena koja ima vremena dovoljno za stotinu života, vratila se do vatre gdje je bacila ostatke. Možda mu se samo u talasanju dlake učinilo da su prvi vjetrovi koji će biti njegova pratnja pristigli ispred pećine, bojali su se ući jer bi lako mogli biti zarobljeni u lavirintu špilje ili u lavirintu njenih želja i potreba.

Možda je bilo vrijeme da krene. Čežljivo je pogledao ka njenom dlanu čekujući bar jedan dodir, samo da može njuškom da dohvati onu meku udubinu u dlanu. Njegovo ime nikada izgovorila. Grot.

Nije ga više primjećivala utonula u razgovor sa vatrom.

Kamenčić nije bio težak samo ga je ogrlica malo davila, izašao je još uvjek omamljen memlom pećine, hladan dah sa planinskog vjenca trgnuo ga je iz usporenosti.

Komentari

Komentari