Grot i leptirica (sedmi deo)

Njeno je tjelo ostalo u pećini, a njena suština je prešla u ljudski realm ovog jutra. Iznenadilo je da je u šumskoj dimenziji jutro, a prolaskom kroz portal ušla je u veče.

Onog momenta kad je čovjek legao u svoj krevet, odlučivši se za iskustvo ovog novog sna koji je dobro platio, suština se prosula u etar i poput izmaglice odlutala kroz prozor.

Negdje u pećini odvijala se ritualna radnja.

Udahnula je i polako duvala u leptiricu, prvo je gubila oblik , potom se pretvarala u sjenu, a zatim nestala, u drugoj dimenziji u osamljenom parku oblikovala se podjednim drvetom, sva od prašine sazdana, sitna, crnokosa. Oči je imala krupne i plašljive, dok se preoblikovala kratka haljinica svilenkasta i blijeda spuštala se niz njeno krhko tjelo.

Tako neupadljiva potražila je izvor svojih težnji, kao i svaka leptirica od svjetiljke do svjetljke duž gradskih ulica, nekako znajući unutar sebe i od želje da ga nađe i sama stvorena, lako je otkrila njegovo boravište.

Ništa joj nije ličilo na šumu u kojoj je stvorena, a opet, nekako su joj poznati bili putevi i staze kojima je kročila svojim sitnim, bojažljivim koracim, uz zidove, ispod svjetljki, izmaglica noći je podsjećala na neke rane magle i mjesečev sjaj, ali nikako nije moglo biti isto. Nije se bojala, svjesna svog kratkog života, ali svoje ozbiljne uloge koja joj je dodjeljena.

Ne poznajući pravila ponašanja, niti obraćajući pažnju na svoj novi oblik, našavši Grota kako drijema, sjela je uz njeovo uzglavlje. Trebalo je da ga prati iz daleka, ali želja da ga nađe od koje je stvorena vukla je ka njemu i kroz otvoren prozor je natjerala da uskoči u sobu.

Ima neka sjećanja, utisnuta možda da bi ga lakše našla ili prepoznala,koja nosi iz šume, sve joj je poznato, sjeća se njegovih jurnjava kroz visoke trave zavičaja, sjeća se i njegovog starog oblika, a opet i ovdje se osjeća kao kod kuće, tu, uz njega.

Probudio ga je osjećaj da u sobi može da namiriše još nečije prisustvo. Bio je siguran da je u pitanju neka sitna buba, mozda noćni leptir, ništa veće od ptice, disalo je tiho, skoro nečujno i spavalo na njegovom uzglavlju. Prozor je ostao otvoren i jutro ga je dočekalo resko, nije mu bilo hladno, ali je miris mora i rane jutarnje morske vlage šarao po zidovima i njegovim dahom.

Ustao je i protljao oči, zaljuljao se u nevjerici ugledavši mlado sitno lice kako drijema na sopstvenoj ruci, tako bilzu mjesta gdje se njegova glava prije par sekundi nalazila. Kako je nije čuo, kako je nije osjetio, ko bi ona mogla biti, zasto mu se čini da prepoznaje majčin miris na njoj?

Krenuo je rukom da je dodirne, da je prodrma iz tankog sna u koji je utonula. Stavio je svoj široki dlan na njenu krhku mišku i trgnuo se, na ruci mu je ostao prah, a na njenoj koži tamna mrlja tamo gdje su se dodirnuli.

 Otvorila je oči, bilo je i straha, ali više straha od uhvaćenosti na pogrešnom mjestu nego straha od njega. Sjetila se, morala ga je pratiti iz daljine, a ne prići ovako blizu, kako sada da mu objasni ko je, kako sadaobjasniti šta je majka od nje htjela, osjećaj da sve radi pogrešno učinio je da duboko uzdahe i potpuno potone onako sitna u svoju malu prozračnu haljinicu.

U prepoznavanju i pomješanim osjećanjima oboje su se sjetili samo jedne stavke koju oboje znaju o njoj. Ona živi samo jedan dan.