Foto: 
Darko Stanimirović

Hod po muzici (drugi deo)

“Htela je sve moje! I babu! Rekla je da će je odvesti, da ću ostati sama i moraću da je slušam. Jednom sam pobegla… kroz prozor… Igrala sam te noći, uprkos tome što se ljutila. Nisam joj verovala da će odvesti babu, ali uradila je to posle nekog vremena… Bila je to kazna za ono što sam uradila…”

“Avgustina je neobično ime, Vi ste je tako nazvali?”

“Da. Ja… “

“ Vaše ime je lepo” rekao je doktor blago se smešeći. “Kako ste ga dobili? Po nekome ili ne?”

“Moji roditelji su se venčali u martu… dali su mi ime koje će ih podsećati na taj dan”

“A otišli su u avgustu, pretpostavljam, pa je Avgustina po tome dobila ime?”

“Doktore, hoćete li zaista pronaći moje noge i pomoći mi da ubijem Avgustinu?”

“Dobićete svoje noge natrag, obećavam, ali morate mi pomoći” rekao je doktor sigurno i odsečno, jer je imao trag koji će ga odvesti do imaginarnog stvorenja koje je proganjalo Martinu. Znao je da ih mora sjedini  i od njih dve napraviti jednu ličnost. Avgustinu nije bilo moguće ubiti kad je jednom stvorena, ali je bilo moguće naterati je da ode ili joj oduzeti moć gospodara koju je imala nad umom koji ju je stvorio i oblikovao. Noge, oslonac, podloga na kojoj stoji, devojka je oduzela samoj sebi progonjena osećajem nametnute krivice koja je Avgustinu činila većom i moćnijom, a nju, utoliko slabijom i nesposobnijom da izađe iz mreže koju je traženje odgovora ispleo oko nje i pretvorilo se u omču oko vrata, koju bi jedan korak zategao i to anđeoski  lepo lice zauvek nestalo među onima kojima nema leka.

Jednog jutra, zatekao ju je kako stoji i gleda kroz prozor. Preduhitrila ga je rekavši da gleda u Avgustinu koja se krije iza stabala drveća, jer se plaši doktora. “Ljuta je, ali znam da se plaši. Uvek se plašila doktora”.

“Pođite za mnom. Hajdete, mislim da znam gde su Vaše noge”. Ovaj moment je čekao.

Birao je muziku, dok ga je ona zbunjeno gledala. Mogla se naslutiti mrvica sigurnosti u njenom pogledu, koju je stvorio Avgustinin strah. Pogledao ju je ozbiljno i odlučnim glasom, kad su krenuli prvi taktovi kompozicije, naredio: “Pleši, Martina!”

“Ne mogu, ne smem… Ne…”

Zagrmeo je: “Pleši! Pleši! Možeš! Želiš svoje noge! Moraš da slušaš muziku i radiš šta ti ona kaže!”

“Ne!!!” uspaničeno je vrištala, okrećući po prostoriji. “Ne smem! Ne smem!”

Ritmovi su se smenjivali, a Avgustinine posete proredile. Sve češće je bila ljuta, a Martinini koraci na nogama koje su joj se vraćale, sigurniji.

Tri godine kasnije, čitajući dnevnu štampu uz jutarnju kafu i muziku, doktoru je privukao pažnju članak o takmičenju u plesu osoba sa invaliditetom. U jednim od tih kolica bila je Martina.

“Zaista su čudni putevi gospodnji” rekao je sećajući se devojke kojoj je nakon meseci borbe vratio noge. Iznad njene glave lebdela je bleda, Avgustinina senka. Ovog puta, zaista ne oseća svoje noge, ali ima nešto što joj niko više ne može oduzeti.

Komentari

Komentari