Foto: 
Tom Waterhouse

Izbor

Neko je kucao na vrata. Sitno, neodlučno, s kratkim pauzama između dva vezana udarca: ,,Zar ne vidi zvono?’’, besno je pomislio  neobrijani čovek s različitim papučama na bosim nogama, s mukom se uspravivši iz fotelje, u kojoj je, udobno zavaljen, upravo tonuo u san. Nije nikog očekivao, niti je imao nameru da otvori  vrata, ali ga je puka radoznalost pokrenula da se dogega  do špijunke i pogleda u hladni i slabo osvetljeni hodnik predratne zgrade u kojoj je živeo na drugom spratu. Starica koju je ugledao s druge strane vrata neverovatno je ličila na njegovu pokojnu majku, koje nije bilo među živima skoro čitavu deceniju i njegov je pripiti um grozničavo pokušavao da se pribere. Imala je malu teget beretku na prosedim kovrdžama  i iste takve rukavice, sivi starinski kaput s velikim reverima i jednostavnu crnu torbicu preko leve ruke. I ljut izraz lica, baš kao pokojna Marija Filipović, mati njegova, kada bi se vraćala s nedeljne partije bridža, a on zaspi i ostavi je da predugo čeka pred vratima. I ona nikad nije koristila zvono. Protrljao je oko, još jednom pogledao kroz maleni otvor i prestrašeno se trgnuo, kad je ruka u teget plavoj rukavici opet zakucala. Pomislio je kako nikad više neće piti pivo pa vino. ,,Šta hoćete,“ jedva je prozborio i odmah se pokajao.

Licem starice ispred njegovih vrata se u trenutku razlio neobično blistav i vedar osmeh i poznate crte  su se namah  preobrazile u visoke jagodice zagonetne brinete koju je odnedavno sretao na stepeništu. Doselila se od nekud u stan iznad njegovog, na prvom spratu i ljubazno mu se javljala, svaki put kad ga vidi, kao da se oduvek znaju. Hteo je da pobegne od tog osmeha, bilo je u njemu nečeg potpuno nestvarnog i samo je beretka na njenoj glavi bila ostatak pređašnje slike. ,,Ja sam vaša nova...“ zaustila je, a on je osorno prekinuo: ,, Znam, komšinica iz broja 4 i šta hoćete?“ Iz glasa mu je izbijala uznemirenost i nepoverenje i bio je sasvim pomeren  čudnom pojavom i njenim preobražajem, koji ga je rasanio i otreznio u trenutku. ,, Zovem se Marija, Marija Filipović, imam poruku za vas,“ izgovorila je vitka brineta, a belina njenih zuba i njen zvonki glas su ga podsetili na  šljašteće ukrase koji trepere i zvone svuda po gradu i od  kojih se sklanjao kad god je mogao:,,Nije vam baš neka šala,“ rekao je i ustuknuo korak nazad, ,,Idite, molim vas, nisam raspoložen za takve gluposti!“

Vratio se u fotelju zalupivši vrata  sobe za sobom, uzeo načetu flašu rozea i otpio dva dobra gutljaja siguran da je samo imao noćnu moru. Posle još nekoliko gurtljaja zaista je zaspao, ne osetivši  nežan dodir ruke u teget rukavici na ramenu.  Ujutru je kolega taksista zvonio više puta, zvao ga telefonom, lupao na vrata njegovog stana, ali on nije otvorio. Lepa, doterana komšinica je prošla pored njega i obavestila ga da je gospodin Filipović sinoć otišao s majkom na put i da se neće vraćati. ,,Nije hteo sa mnom na doček Nove godine, na žalost...“ rekla je tiho i produžila ka stepeništu, nehajno namestivši teget plavu beretku na smeđe uvojke.

Komentari

Komentari