Foto: 
autor nepoznat

Između

Kroz zamagljeno prozorsko staklo pokušavao je da dodirne krov... To je ta kuća koju svakoga jutra sa prozora dodirne pogledom. Između dva opuška cigareta, dve neispijene šolje kafe, ustane prošeta do prozora i između...

 To nisu jutra, dani, to su skrivanja između predaha ophrvanih bizarnim sadržajem. Između njih, u intervalima, odvijaju se uzdasi, pogledi u neodređenom pravcu, besmislena nadanja u čudo i pogledi u krov kuće broj 3.

Začuđujuće mirno, sa prigušenim besom, nije podizao slušalicu, nije se obazirao na zvuk zvona, sa druge strane vrata. Hladno, sa prefinjenim besom i gađenjem, ćutao je, činilo se da i lice postaje skamenjeno. Ponovo bi, po nagonu iskrivljene nade, prošetao do prozorskog okna, blago pomerio zavesu i pogledao. Znao je da između dva putovanja, ona se nije pojavila.

Nije bio ljut na neispunjeno obećanje, slutio je da su opravdani razlozi uzrok. Možda, između izgovorenog dogovora, samo je osećao tugu. Nije bila jaka i olujna, kao na početku, gasila se vremenom između...Sada, to je seta, žal za izgubljenom prilikom, trenutkom, osećanjem ili šta ne. Podigao bi pogled, još jednom pokušao da dotakne krov i vratio bi se nazad.

Između dva opuška napola dovršenih cigareta, između dve neispijene jutarnje kafe, krenuo je put okna. Nije danima prošetao do krova, ali, začuđujuće, krova nije bilo. Pomislio je da je prespavao godine, možda mesece, nemoguće, ubeđivao je sebe da ne vidi to što vidi.

Buka neke čelične grdosije nešto je rušila, nije bilo ni zidova, nazirala se duboka iskopana rupa, između...

Komentari

Komentari