Foto: 
autor nepoznat

Jasmin

„Stani, ne možemo ovde!“ „Daj, ne budi blesava, u komi je! Ne vidi, ne čuje, ne oseća! Daj mi samo malo, da te mazim, imam operaciju za sat i po, izludeću! Hoćeš da nosiš na duši onog čiču i njegovu žučnu kesu punu kamenja!?“ Dalje nisu govorili, čulo se samo dahtanje i  ravnomerna škripa kreveta, a miris njihove gole strasti je ispunio sobu. Hteo je da viče, da skoči, da im opsuje sve po spisku, hteo je, ali jedino što je mogao je da trepne dvaput očima, pre nego što je opet utonuo u blaženstvo somotnog mraka, koji ga je štitio od spoljnog sveta.

S njegove leve strane dopiralo je svetlo. Mutno, nekad jače a nekada jedva primetno, ali bilo je stalno tu, pa je pretpostavljao da je blizu prozora. Nije mogao da otvori oči, ali probuđena svest mu je slala bezbrojne informacije, prikupljene drugim čulima i polako je shvatao svoj položaj.  Sećao se škripe kočnica i krika užasa neke žene u plavoj haljini koja mu je dolazila u susret. Ne seća se ni udarca, ni bola, ničega, sem mraka u koji je potonuo i kroz koji su se povremeno provlačile neke poznate slike, najčešće uspomene iz detinjstva. Krevet je bio neudoban, jastuk tvrd i vonjao je na varikinu, pokrivač tanak  i bilo mu je hladno, vazduh u sobi ustajao i težak. Ipak, sve je to bilo divno, jer, bio je živ.Pokušao je da pomeri ruke i na njegovu radost, uspelo mu je. Neznatna su to bila pomeranja, mišići nisu slušali komande, ali mogao je da pomeri prste obe šake i to ga je usrećilo, za trenutak. Onda je shvatio da ne oseća  noge, a ni one njega. Hteo je da viče, da dozove nekog, ali grlo mu je bilo suvo, glasne žice ga nisu slušale, i samo je zakrkljao...

„Dobro jutro, kako je danas naš uspavani lepotan? Sestro, vi ste novi? Ako vas koleginice nisu uputile, ovaj je pacijent najveća misterija naše bolnice. Dovezla ga je pre mesec dana neka žena u plavoj haljini i ostavila pred vratima Urgentnog odeljenja. Bio je u dubokoj nesvesti, s teškim povredama glave i kičme. Ceo tim naših najboljih neurohirurga i ortopeda je učinio sve što je mogao. Još uvek se nadamo da postoje šanse da se probudi iz kome i seti svog identiteta. Nije imao kod sebe nikakva dokumenta, niko ga nije tražio, policija nije našla onog ko ga je udario kolima, kao ni ženu koja ga je dovezla ovde. Ne znamo ništa o njemu, ali nada uvek poastoji.“ Glas doktora mu se učinio poznatim, ličio je na glas onog što je povalio neku na krevetu do njegovog prošle noći, ali glas nove medicinske sestre mu je zaledio krv u žilama... „O, kakva uzbudljiva priča, doktore Tošiću!Nisam očekivala ovakav triler na vašem odeljenju, i sad mi je drago zbog mog premeštaja koji mi se činio pogrešnim...", odgovorila je, mazno, a neznatno kotrljajuće „r“ je davalo poseban šarm njenom glasu, glasu od kojeg je bežao poslednje dve godine svog života. Hteo je da vrišti, da im kaže ko je ona, da moli da ga zaštite...a nije mogao ništa od toga. Samo je disao, halaplivo gutajući vazduh u nadi da će primetiti tu promenu na njemu. Ali nisu. Izašli su iz njegove sobe, velika vizita, mnogo pacijenata na odeljenju, sve teški slučajevi, a on bespomoćan, svestan svega, sa sećanjem koje ga je gušilo i paralisalo mu um.

Prošli su sati pre nego što je čuo škripu vrata i laki šum koraka koji su se zaustavili blizu njegovog uzglavlja. Osetio je u nozdrvama blagi miris njenog parfema. Kao i uvek, mirisala je na jasmin, na svoje ime...“ Mislio si da te neću naći?“ Zlurado se nasmejala, prislanjajući na njegovo lice nešto što je verovatno bilo jastuk. „ Zbogom, dragi doktore. Nikada više nećeš unesrećiti ni jednu glupaču, kao što si mene...“ Poslednje je što je čuo, dok mu je u glavi buktao vatromet, rasprskavajući se u blesak, sličan ekstatičnom vrhuncu koji je doživeo dok je ona, pre dve godine, u jednoj lekarskoj sobi, vrištala i plakala pod njim, otimajući se, nemoćno...

Komentari

Komentari